Novosti

Društvo

Dvostruko lice pravde

Ako Orić ne bude pušten na slobodu, poručujem Vučiću da ne ide u Memorijalni centar Potočare, i ne samo njemu nego svima koji mogu donijeti odluke o ovom pitanju, izjavio je načelnik Srebrenice Ćamil Duraković

Mkdybfcqrj2r66yc7bkoo6m2uud

Naser Orić

Ako Orić ne bude pušten na slobodu, poručujem Vučiću da ne ide u Memorijalni centar Potočare, i ne samo njemu nego svima koji mogu donijeti odluke o ovom pitanju. To je naš ultimatum – poručio je srpskom premijeru, o čijem se dolasku na obilježavanje 20. godišnjice genocida spekulira u medijima, načelnik Općine Srebrenica Ćamil Duraković, koji je bio u društvu ratnog komandanta obrane grada Nasera Orića u trenutku njegova uhićenja, 10. lipnja, na ženevskom aerodromu. Srbija Orića tereti za ratni zločin što su ga vojnici pod njegovom komandom počinili 12. lipnja 1992. u selu Zalazju (Donji Potočari), ubivši devet civila srpske nacionalnosti.

Orićevo pritvaranje srebrenički su Bošnjaci doživjeli kao provokaciju službenog Beograda uoči 20. godišnjice genocida. Mnogi to smatraju srpskim odgovorom na najavljene rezolucije UN-a i Europskog parlamenta: iako se u njima ne spominje konkretna odgovornost Srbije za genocid, ondje ih doživljavaju kao još jedan pritisak i kompromis na putu zemlje u EU. Iako tekst rezolucije još nije službeno poznat, srpskim vlastima posebno smeta što se ubijanje više od 8.000 muškaraca i dječaka u njoj navodno naziva ‘najvećim ratnim zločinom koji se dogodio u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata’.

Dvadeset godina nakon rata istrage u vezi ratnih zločina i dalje su sredstvo političke borbe. Tako je nedavno, pošto se o zločinu u Mrkonjić Gradu, jednom od najvećih koje su počinili pripadnici HV-a, konačno oglasilo službeno Sarajevo, hrvatski politički vrh proglasio tu temu zabranjenom

Kako god ova priča završila, očito je da će suočavanja s traumama iz prošlih ratova još dugo biti tema u Srbiji i BiH, ali i u Hrvatskoj, koja je odlučila iskoristiti članstvo u EU-u da prisili Srbiju na ustupke. U prilog tome govori i puštanje Veljka Marića da kaznu nastavi služiti u Hrvatskoj, unatoč tome što se protiv njega u Srbiji vodi još jedan postupak za ratni zločin. ‘Jutarnji list’ nedavno je donio vijest da je Marićev povratak ponovno otvorio problem popisa osumnjičenih za ratni zločin: u tekstu Drage Hedla piše kako je dogovoreno da se oni pročešljaju, pa tako Hrvatska traži oko 2.900 onih koji žive na teritoriju Srbije, a ta je strana zainteresirana za 40-ak bivših pripadnika HV-a. Međutim, izjava Vladimira Vukčevića, srpskog tužitelja za ratne zločine, da je Marićevo prepuštanje Hrvatskoj rezultat ‘pritiska izvršne vlasti na rad pravosudnih organa’ ne ostavlja dojam da će se suradnja s DORH-om nastaviti bez problema.

U udruženjima protjeranih i izbjeglih Srba kažu da su na hrvatskom popisu mnogi koji s ratnim zločinima nemaju nikakve veze, no službene brojke govore drugačije: prije godinu i pol DORH je objavio da su od 1991. do kraja 2014. osumnjičene 3.553 osobe. Optužene su 2.002, pravomoćno ih je osuđeno 589, a oslobođena je 771 osoba. U istom razdoblju pokrenut je i kazneni postupak protiv 119 pripadnika HV-a, od čega su osuđena 44; zanimljivo je pritom da ŽDO-i u Dubrovniku, Slavonskom Brodu, Varaždinu i Zadru nisu pokrenuli nijedan kazneni postupak, a u Karlovcu je suđeno samo Mihajlu Hrastovu. Istodobno, u Dubrovniku je pokrenut postupak protiv 195 Srba, a osuđena su trojica.

To dovoljno govori o klimi koja je godinama vladala u hrvatskom pravosuđu: postupci su pokretani masovno, da bi nakraju 16-ak posto onih protiv kojih su otvarane istrage završilo u zatvoru. Kazne izricane Srbima i Hrvatima nisu bile jednake: prvi su osuđivani na višestruko veće kazne, čak i za puno blaža djela. Savo Štrbac iz Veritasa smatra kako su mnogi postupci pokrenuti kao poruka povratnicima.

- Željelo se spriječiti povratak, a to se događa i danas. Mnogima koji uopće nisu sudjelovali u ratu na vrata često dolaze policajci i raspituju se o ratnim zločinima. Ljudi su prestravljeni i mnogi su se vratili u Srbiju. To je nastavak politike etničkog čišćenja - ocjenjuje Štrbac.

Popis potencijalnih zločinaca stalno se dopunjuju i ako netko danas nije na njemu, ne znači da sutra neće biti. Tako je prije nekoliko dana uhapšen Mile Paspalj Baća, kojeg se tereti za masakr u Novom Selu kraj Gline, gdje su u jesen 1991. srpski pobunjenici ubili 30-ak civila hrvatske nacionalnosti. Danas 73-godišnjak, Paspalj će svoju istinu iznijeti na sudu, no o istom je zločinu svjedočio i prije sedam godina u emisiji ‘Istraga’ na Novoj TV, kazavši kako je počiniteljima samo pokazao gdje je Novo Selo; ne ulazeći u ičiju nevinost ili krivnju, ne bi začudilo da u DORH-u nemaju više dokaza protiv njega.

U udruženjima protjeranih i izbjeglih Srba ne samo da ne vjeruju u pročešljavanje popisa osumnjičenih, nego smatraju da će pravosudna ofanziva Hrvatske na Srbiju tek uslijediti. A kakva je bila dosadašnja hrvatska praksa govori i priča koju navodi Savo Štrbac, vezana uz sudske tužbe dviju zemalja za genocid: advokati koji su zastupali Srbiju prikupili su više od 200 svjedočanstava o srpskim žrtvama u ‘Oluji’, ti su iskazi prihvaćeni i svjedocima se jamčila anonimnost, no podaci o njihovu identitetu završili su u rukama hrvatskih istražitelja, pa su ispitani svi svjedoci do kojih se moglo doći. Većina onih koji danas žive u Hrvatskoj ne zna, zapravo, ništa – riječ je o povratnicima koji su posjet istražitelja doživjeli kao zastrašivanje, a hrvatska je obrana, dakako, to iskoristila za tvrdnju da je riječ o lažnim svjedocima…

Nažalost, i 20 godina nakon rata istrage u vezi ratnih zločina i dalje su sredstvo političke borbe, u kojoj je sve dopušteno. Tako je nedavno, pošto se o zločinu u Mrkonjić Gradu, jednom od najvećih koje su počinili pripadnici HV-a, konačno oglasilo službeno Sarajevo, hrvatski politički vrh proglasio tu temu zabranjenom, pa ne bi začudilo da se umjesto očekivanog pročešljavanja popisa potencijalnih zločinaca na njima nađe i novi niz onih kojima ondje ni po čemu nije mjesto.

Nakraju, vratimo se načas najavljenoj rezoluciji o Srebrenici, za koju će nesumnjivo glasati svi hrvatski europarlamentarci; u njoj navodno piše da je preporuka svim europskim zemljama da u svojim školama o temi genocida govore puno više nego dosad. Bilo bi u najmanju ruku dobro kada bi to u potpunosti prihvatila i Hrvatska, pa da u udžbenike napokon uđu i činjenice o obimu i strahoti zločina koje je nad srpskim narodom u Hrvatskoj počinio kvislinški ustaški režim…

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više