>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Edo Maajka: Buđenje klera i desnice na Balkanu zeznuta je stvar

Ljudi ne znaju da će društvo, ukoliko klerikalni likovi ostvare utjecaj, otići u krivom smjeru, za čiji će ispravak trebati puno vremena. U Izraelu sam vidio da kada religija uđe u sukob, onda on ode na nove, više razine i više se ne može kontrolirati

Brčak, Zagrepčanin, hip-hoper, tekstopisac, trajno nastanjeni stranac, otac, Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, nedavno se nakon višegodišnjeg boravka u Izraelu vratio u Hrvatsku, gdje sa suradnicima radi na novom albumu. Kaže da je u inozemstvu proveo dovoljno dugo da hrvatsku realnost danas može sagledati objektivnije.

Mlađi ljudi nemaju to iskustvo koje imamo mi na koje je rat utjecao. Nažalost, mislim da kod nas tema rata nikada neće postati nevažna. Jednog dana bit ćemo kao Titovi rudari koji se prisjećaju starih vremena

- Iskustvo odavde pomoglo mi je da shvatim Izrael i kako tamo funkcionira sistem, iako je kod njih situacija puno teža i kompleksnija. Izrael je specifična država i njihovi problemi se ne mogu naći ni u jednom drugom društvu i baš zato mi je izuzetno glupo kada netko uspoređuje sukob u Bosni i Hercegovini sa sukobom u Izraelu. Kada religija uđe u sukob, onda on ode na nove, više razine i više se ne može kontrolirati. Odlaskom u Izrael shvatio sam da se naši problemi daju riješiti, a nakon povratka vidim da se ne rješavaju s razlogom, zato da se mogu preliti u nešto drugo. Naši problemi stvarno nisu ogromni i danas završavaju na usmenim prepucavanjima, prijetnjama na Facebooku, tučama na sportskim utakmicama. Kod nas se još uvijek ne puca i ljudi se ne dižu u zrak. Zato mislim da je buđenje klera i desnice na Balkanu zeznuta stvar. Ljudi ne znaju da će društvo, ukoliko klerikalni likovi ostvare utjecaj, otići u krivom smjeru, za čiji će ispravak trebati puno vremena. Kada se jednom uvedu religijska zaluđenost i laganje ljudi putem religije, onda nema povratka. Naravno, imamo ovdje s tim iskustva, ali sva ta iskustva i sve što se činilo za vrijeme rata nije ništa spram onoga koliko to sve skupa zajebano može postati. Ipak smo mi društva koja su odrasla u socijalizmu i sada se malo tražimo. Ali religija sve više ulazi u politiku. Eto, to mi je izuzetno lako za primijetiti.

Ovdje su svi žrtve

Meni je Zagreb dom, ali po prijateljima koji su tek došli vidim da je i ovdje jako teško "drugačijima". Generalno, svuda na Balkanu je zajebano "drugačijima", ali ni drugdje u Europi nije puno lakše. U Sloveniji imaju svoje podjele, a u Beču je nedavno molotovljevim koktelima napadnut izbjeglički centar. Pitanje je hoćemo li sve to nijemo gledati i dopustiti da raste ili ćemo na to obratiti pozornost i reagirati. Ako ćemo po našem starom dobrom običaju gurati stvari pod tepih, onda ćemo imati televizijski program u kojem gledatelje, gotovo svakog jutra, uče tome da su Srbi govna. Onda ne možemo očekivati da će na ljeto ljudi biti dobri prema turistima iz Srbije. Nećemo se moći iznenaditi kada vidimo da je razbijen neki automobil s registracijom iz Šapca. Nažalost, takvo stanje održavaju svi kod nas. Svi se drže svog tabora i svoje istinice koju pokušavaju legalizirati i koju guraju u sve školske i medijske programe. Takva istina veoma često nema veze s realnošću i samo opravdava njihove zločine. Na kraju krajeva, ovdje su svi žrtve. Kada pričam sa Srbinom iz Banja Luke i kada se uspijem objektivno postaviti prema njegovoj priči, shvatim da je stvarno žrtva. Taj mladi čovjek ima iste emocije i razmišljanja kao i neki Sarajlija njegovih godina, a kojeg nikada nije vidio. Ne znaju ništa o ratu, samo su slušali priče, ali su spremni za novi rat.

Tužan sam jer vidim da je nacionalizam u BiH zapravo pobijedio. Pobijedio je i u Hrvatskoj, samo je to tamo očitije, jer je BiH Jugoslavija u malom. Sve što smo mrzili u komunizmu, sva ta korupcija samo se prelila u novi sistem koji je za nju ispao još plodniji

U medijima su nedavno izašli napisi o vašoj depresiji. Radi li se o senzacionalizmu ili o nečemu s čim zaista imate problema?

Imao sam s tim problema i imao sam fakat teških godina. Odrastao sam bez roditelja u Zagrebu, što mi je donijelo puno različitih trauma. Stvarno kamaru. Tinejdžer koji odrasta bez roditelja je osoba koja će u budućnosti imati puno problema. Od depresije pati i jedan dio moje familije, mada nisam pobornik genetičkog gledanja na bolesti. Nisam imao toliko problema s depresijom koliko s tjeskobom i napadima panike i s tim sam se terapeutski bavio na albumu "No sikiriki". Najvažnije je biti iskren prema sebi i znati koje situacije okidaju te napade panike ili depresije. Svatko ima drugačiju glavu i iskustva, tako da svatko za sebe mora naći svoj lijek.

Prvi put smo razgovarali prije trinaest godina, kada ste bili svojevrsni vunderkind balkanskog hip-hopa. Kako danas gledate na tog Edu, jer evidentno je da više niste ljuti kao nekada? Je li ipak traga ostavila sva ta popularnost s početka karijere?

Nemoguće je da govorimo o istoj osobi – jako sam se promijenio. Ako se čovjek ne promjeni u deset godina, onda je stvarno jebeni idiot. Danas puno manje razmišljam o nekim stvarima koje su nebitne, ali možda razmišljam više o nekim drugim nebitnim stvarima. Da je popularnost ostavila traga na mene shvatio sam onog trenutka kada sam otišao iz Hrvatske. Do tada, sve dok nisam fizički otišao, nikako nisam mogao napraviti neku pauzu koja bi mi omogućila da se objektivnije sagledam. Tek sam u Tel Avivu, s trideset godina, uspio napraviti takav odmak i shvatiti što je sve bilo glupo i što nisam trebao napraviti. Uspio sam sagledati u kojem smjeru želim dalje ići. I takav smjer danas živim. Fazon je u tome da svatko od nas treba shvatiti što sam želi, a ne što drugi od nas očekuju. Problem je u tome što ljudi često idu ispunjavati takva očekivanja i onda postaju nesretni. Što više slušaš sebe i radiš ono što te ispunjava, postaješ bolji u onome što radiš.

Pripremate novi album koji snimate na staroj adresi, u studiju Morris. Što nam možete reći o novom materijalu, prvenstveno kada govorimo o muzičkom i tekstualnom dijelu? Koliko znamo, okupili ste izuzetno zanimljiv broj suradnika i nove muzičare.

Novi bend je vrhunski i jedva čekam koncerte koji treba da počnu u februaru iduće godine. Jedva čekam da se isprsim s njima. Uspio sam privući ljude kakve sam stvarno priželjkivao. Prije nekoliko dana završili smo dvije pjesme i za jednu od njih pokušat ću izbaciti video do kraja godine. Do februara mislim napraviti još tri-četiri nove pjesme i onda na ljeto planiram objaviti novi album. Imamo nekoliko beatova od zagrebačkog producenta Kooladea, koji mi možda dodatno pomogne i oko produkcije. Moram priznati da materijal zvuči dosta drugačije, više pričam i manje sam opterećen repanjem. Više sam fokusiran na muziku i muzičare. Snimili smo novu, veselu pjesmu "Od sutra, od sutra" u kojoj govorim o odgađanju života. Radi se o tome da je jedno "od sutra" odgađanje života, a drugo "od sutra" gledanje na prošlost kojom se hraniš. Većina mojih kolega priča priče o nečemu što je bilo prije deset godina i to mi je postalo jako odvratno. Meni je to da živim u trenutku donijelo tek moje dijete. Imamo i jednu bluzersku, ljubavnu pjesmu o tome koliko ti je teško i kada ti je dobro i kada ti je loše u vezi. Imam i jedan narodnjački hit koji se zove "Ja dolazim i odlazim" koji govori o našem mentalitetu, ali i godinama mojih odlazaka i dolazaka s Balkana.

Za razliku od nekih drugih autora, čini se da nemate averziju prema narodnjačkim beatovima i melosu?

Tim pitanjem sam se dosta mučio i u vezi njega imao dileme. Balkan beat je ništa drugo nego narodnjak ispod kojeg su dobri kickovi, snerovi i basovi vezani uz neku progresivnu elektronsku muziku. Na svojim počecima volio sam ga provlačiti kroz hip-hop, jer je u to vrijeme Balkan beat bio poluzabranjena muzika. Kada je postao mainstream, išao sam ga ubrzavati i ismijavati, a sada je Balkan beat postao ozbiljan muzički pravac. Jedan od najsvježijih pravaca za kojim je luda publika svih europskih država. Problem je da i kada ismijavaš narodnjak, ti radiš taj isti narodnjak. S druge strane, pjesma koja govori o dolasku i odlasku i o balkanskom mentalitetu ne može imati nikakav drugačiji refren osim narodnjačkog. Ne bježim od svog narodnjačkog DNA. Moja sestra, koja je pet godina starija od mene, slušala je godinama u svojoj sobi Draganu Mirković i Sinana Sakića, i sigurno je to ostalo u mojoj podsvijesti, kao i svi ostali zvuci klavijatura CASIO zmije Južnog vetra. Ne možeš od toga pobjeći. Ipak, u Balkan beat nisam uletio na način na koji je to uradila Dubioza kolektiv. Ne sviđa mi se to toliko da bih cijeli materijal bazirao na tom melosu.

Priče o "dubokoj" politici

Vaš novi singl "No pasaran" govori o fašizmu u Europi. Mislite li da angažirani tekstovi mogu nešto promijeniti? Ima li smisla do kraja života vikati "Mater vam jebem"?

Mislim da niti jedna pjesma nije ništa promijenila, ali se sjećam koliko je meni, kada sam imao 17 godina, značila Baretova "Vrijeme je da se krene". Znam koliko mi znači kada usred nekog ludila pročitam Dežulovićev ili tekst nekoga drugoga koji me pogodi, ali i ohrabri da ne uletim u mrtvačku kolotečinu mase koja odlazi u odvratnom pravcu. Na osnovu toga mislim da će neki moj tekst možda pomoći nekome u nekoj sličnoj situaciji. Volio bih da je to tako. Meni pomažu i potrebni su mi takvi tekstovi da bih se osjećao normalno. Opet se vraćamo na to da knjige i tekstove pišemo uvijek sami za sebe, pa ako se netko drugi u njima pronađe, neka se pronađe.

Pripadate generaciji čije je odrastanje obilježio rat. Mislite li da će rat i njegove posljedice zauvijek biti tema pripadnika generacije koji danas imaju trideset i nešto godina? Jesu li oni suviše kategorični u svojim stavovima u odnosu na novu generaciju, rođenu devedesetih?

Ozbiljno mislim da ćemo se morati baviti tim temama. Gledam te starije likove poput Filipa Davida, koji takve priče furaju cijeli svoj život. Nisam to još do kraja promislio, pa ne znam je li taj fenomen vezan isključivo uz naše države i regiju. U privatnom životu pričam izuzetno malo o politici. Ali sam primijetio da kada dođem u Bosnu, većina ljudi mojih godina priča isključivo o politici, i to jako kvalitetno i elokventno, a mogu reći i ispravno. Postalo mi je malo bolesno da mladi ljudi uvijek kada popiju pričaju o "dubokoj" politici. Ide mi to na živce. Ima toga i u Hrvatskoj, ali mene to zamara. Ne želim toliko o tome pričati, već o životu, nekim drugim temama o kojima smo pričali prije ovog razgovora. Ali mislim da ćemo na temama jednakosti ostarjeti i umrijeti. Mlađi ljudi nemaju to iskustvo koje imamo mi na koje je rat utjecao. Jedno je biti uz nekoga i razmišljati na jedan način kada je rat, a drugo je kada u miru pričaš o tim stvarima. Puno je lakše. Jednog dana bit ćemo kao Titovi rudari koji se prisjećaju starih vremena. Nažalost, mislim da kod nas tema rata nikada neće postati nevažna. Kada sam imao osamnaest godina i kada je HDZ izgubio vlast, mislio sam da će takve teme postati nevažne. Mislio sam i vjerovao da će se sve promijeniti, ali sada vidim da se sve slabo mijenja.

Najmanje vremena provodite u rodnoj Bosni i Hercegovini. Nedostaje li vam Brčko i mislite li da ima nade za tu državu koja je pretvorena u protektorat i u područje korupcije i nacionalizma?

Još uvijek ima nade i još uvijek postoji taj mali postotak ljudi koji, kao i u svakoj državi, pokušava održati kulturni i sekularni nivo, da tako kažem. Mada svaki put kada odem u BiH postajem sve tužniji i tužniji. Ako Bosna ne bi opstala kao država, to bi me kao čovjeka izuzetno pogodilo. Tužan sam jer vidim da je nacionalizam tamo zapravo pobijedio. Pobijedio je i ovdje, samo je to tamo očitije, jer je BiH Jugoslavija u malom. Tamo na jednom prostoru stvarno žive tri konstitutivna naroda, dok ovdje toga više nema. Hrvatska je jednolična i ima manje "drugih". Kada se u BiH traži rješenje recimo za vodovod ili čitanku, ono se traži godinama. Nisu Bosanci Švicarci, pa da dugo žive u demokraciji. Sve što smo mrzili u komunizmu, sva ta korupcija samo se prelila u novi sistem koji je za nju ispao još plodniji.

1/1