Jedanaesto izdanje zagrebačkog 25fps-a, vodećeg festivala eksperimentalnog filma i videa u tzv. regiji, nije ponudilo previše iznimnijih ostvarenja. Po doživljaju potpisnika ovih redaka, a taj film nagradili su i žiri kritike i publika, uvjerljivo najuspjeliji viđeni rad je ‘Na rubu raja’, jednosatna austrijsko-američka koprodukcija autorskog tandema Gerhard Treml – Leo Calice. Riječ je o svojevrsnoj zbirci kratkih priča smještenih u kalifornijsko pustinjsko područje – devet likova, muškaraca i žena, tzv. marginalaca, priča svoje (životne) storije (deveta priča nenametljivom metatekstualnošću objašnjava i objedinjuje ostale), pri čemu se kreću sporim koracima ograničenim komadom tla. Moglo bi se reći – gledamo ljude koji sporo hodaju i puno pričaju, ali svakog od njih, kao integralni dio prostora u koji su smješteni, vidimo isključivo iz ekstremnog gornjeg rakursa (tzv. ptičja perspektiva), pa objekti i predmeti u tom prostoru djeluju kao makete ili dječje igračke, a ljudi poput (mehaničkih) minijatura ili kukaca, ovisno o individualnom asociranju. Svaka priča snimljena je u jednom, pažljivo komponiranom kadru, a kombinacija vizualnog reduciranja, odnosno vizualnog minimalizma, i relativno obilnog verbalnog pripovijedanja, pri čemu naizgled posve oprečan pristup slikovnom i verbalnom povezuje ekspresivnost oba izričaja, vrlo je efektna.
Dosta se očekivalo od filma ‘Otok je očaran s vama’ Daniela Schmidta i Alexandera Carvera, koji su prethodno polučili poprilično zapažen dugometražni eksperimentalni queer SF ‘Jedinstvo svih stvari’, a uz to Schmidt je s Gabrielom Abrantesom koautor kultnog srednjometražnog filma ‘Palače milosrđa’ koji je nezaboravnim onirizmom vrlo provokativno slikao tinejdžerski erotizam. Nakon razdvajanja, Abrantes je na Šri Lanki samostalno kreirao neuvjerljivu ‘lirsku’ parodiju o portugalskom pjesničkom bardu Camõesu ‘Taprobana’, a ni Schmidtu se nije posrećilo s Carverom jer ‘Otok je očaran s vama’ nategnuta je satira na temu odnosa portorikanskih domorodaca i španjolskih kolonijalnih vlasti kroz stoljeća. Opet je na djelu queer estetika s fluidnim spolno-rodnim identitetima, opet se propituju odnosi moći kroz erotsko, opet se koketira s poetskim, ali jeftin humor s prozaičnom uporabom animacije film odvodi u smjeru efemerne autorske zafrkancije.
Od hrvatskih radova prikazanih na festivalu nijedan nije nadišao prosječnost ili, u najboljem slučaju, nepoticajnu solidnost. Animirani ‘Kraj’ Tomislava Šobana obećavajuće započinje vizualno reduciranim i muzički intenzivirajućim, pomalo sablasnim noćnim prizorima koji mogu prizvati Davida Lyncha, dobro se nastavlja dnevnim, osebujno poetičnim prizorima odnosno animacijom šumskih stabala, no onda posve mijenja smjer i atmosferu, na način koji mu ne donosi mnogo dobrog. ‘Ova žena se zove Jasna’ Nicole Hewitt, prva epizoda višedijelnog projekta u nastajanju, načelno je zanimljivo koncipiran spoj biografije i iznošenja misli naslovne protagonistice, zaposlenice Haškog tribunala, ostvarenje kojim dominira verbalni iskaz, dok je vizualni sloj izrazito reduciran i uglavnom apstraktan; dojam je međutim da epizoda, predstavljena kao samostalan rad izvan veće cjeline, ostaje odveć nedorečena. Naposljetku, gotovo jednosatni ‘Spomenik’ Igora Grubića pokušaj je poetskog prikaza odnosa devastiranih monumentalnih spomenika NOB-a i prirodnih ambijenata u kojima su smješteni; riječ je o znatnom napretku za Grubića u odnosu na didaktično-patetični prethodni uradak ‘Složne ruke’, iako nametljiva uporaba glazbe u stvaranju ugođaja i povremene oblikovno-značenjske banalnosti iznova svjedoče o ograničenosti njegovih autorskih kapaciteta.
