Još od Dobrovoljnog pozorišnog društva u Podgorici krajem 19. stoljeća postoji crnogorsko kazalište, čija je sudbina isprepletena s ne baš mirnom historijom u posljednjih sto godina. Taj teatar je rastao i padao s promjenama političkih režima, s nacionalnim uzletima i ratnim katastrofama, u vremenima socijalističke obnove i godinama tranzicijske depresije, sve do dana današnjeg. Središnje kazalište u Podgorici, Crnogorsko narodno pozorište, postoji u današnjem izdanju od 1997., a njegov repertoar u posljednjih 20 godina bio je logičan koliko i uvjetovan širim društvenim kontekstom: predstave koje su se bavile slavnom, ali i čemernom historijom Crne Gore smjenjivale su se s komadima svjetske literature ili modernističkim istraživanjima na granici performansa. Usput se odgajala nova generacija glumaca, redatelja i dramskih pisaca, kao autentičan crnogorski umjetnički kadar, ali se stvarala i cjelokupna kazališna atmosfera, u mjeri financijskih mogućnosti i društvene prihvatljivosti. Posljednjih godinu dana CNP je ostao bez direktora i nije proizvodio nove predstave, a škripalo je i s financijama, pa je nova predstava, u najmanju ruku, bila prijeko potrebna.
Nedavna premijera komada ‘Šćeri moja’ u produkciji ovog teatra, čija je autorica mlada dramska spisateljica Maja Todorović, dok režiju potpisuje već afirmirana Ana Vukotić, čini se da je u društvenom smislu rezultat mnogih silnica, no estetski se radi o rafiniranoj predstavi nove scenske svježine i intelektualne promišljenosti. Radnja zahvaća kraj 19. stoljeća i dvor crnogorskog kneza Nikole, ali tema – kronično traumatičan položaj žene u patrijarhalnom društvu – krajnje je suvremena i tiče se mnogo šireg prostora od same Crne Gore. Na početku predstave zatičemo tog historijski autentičnog kneza Nikolu, zabrinutog zbog činjenice što ima četiri kćeri, a jedino sin može biti nasljednik vladarskog prijestolja. Problem za oca, ali i za sudbinu čitave države nastaje kada mu njegova najstarija kći Zorka saopćava da ne želi biti tek nečija supruga, nego ima namjeru svoj život kreirati prema vlastitim potrebama. Ona žudi za znanjem, uzbuđenjima i svijetom, i spremna je preuzeti i odgovornost za budućnost Crne Gore, ako zatreba. Otac se lomi između ljubavi prema kćeri i ‘obzira prema narodu’, uz dvorske službenike koji mu pušu za vratom, dok Zorka želi biti i poslušna kći i slobodna žena.
Priča je stilizirana toliko da ocrta glavne silnice radnje, a odnosi na dvori teku uz notu blagog humora, pompoznog udvorništva i prevelikih muških brkova, da bi ironizirali taj današnji pomalo retrogradni osjećaj u Crnoj Gori o važnosti državničke etikete i vladarske tradicije. Glumački ansambl uspješno ekvilibrira na toj tankoj crti između realizma i groteske, dok je stvarna drama smještena u odnos patrijarhalnog vladara i njegove ambiciozne kćeri. Taj odnos više nego dobro interpretiraju renomirani glumac Mirko Vlahović i Vanja Jovićević, još uvijek studentica cetinjske akademije, koja se zrelošću u ovoj izvedbi nametnula kao nova nada crnogorskog teatra.
Predstave ne bi bilo u ovako uspješnom obliku bez promišljene režije Ane Vukotić, koja je znala pronaći mjeru i kada se ruga i kada ukazuje na ozbiljne probleme. Zanimljivoj inscenaciji značajno su pomogli koreografkinja Sonja Vukićević iz Beograda i kostimograf Leo Kulaš iz Zagreba, a stajaće ovacije na kraju govore da će ‘Šćeri moja’ sigurno zavoljeti i publika. Konačno, Crnogorsko narodno pozorište ovom je predstavom pokazalo da je, unatoč povremenim nedaćama, spremno za moderan umjetnički angažman u društvu u kojem djeluje.
