>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Zoran Pusić

Entitet za sebe

Malo tko je na ovim prostorima pokazao toliko dosljednosti i malo je onih koji se kao Bogdan Denić ne trebaju sramiti nijedne svoje izgovorene ili napisane riječi

Bogdan Denić umro je u splitskoj bolnici na uskršnji ponedjeljak, 28. travnja. Njegov definitivni odlazak, osim što je ostavio emocionalnu prazninu kod ljudi s kojima je Bogdan bio blizak, ostavio je i intelektualnu prazninu, prije svega u društvima Hrvatske, Srbije, BiH i SAD-a. Ali društva takvih nastalih praznina obično nisu svjesna, tek Bogdanovi prijatelji, poznanici i poštovaoci.

Tri stranice, koliko ih je na Wikipediji posvećeno Bogdanu, počinju sljedećom rečenicom: ‘Bogdan Denitch (born August 9, 1929) is an American sociologist of Yugoslav origin.’ Ispušteno je njegovo sudjelovanje u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata, gdje se s australskim jedinicama probija kroz okupiranu Italiju i završava rat kao potporučnik negdje u Austriji. Pričao je kako je prepravio datum rođenja u dokumentima da bi ga uopće primili u vojsku. Bogdan se školovao u Francuskoj, njegov je očuh bio jedan od najbogatijih veleposjednika u predratnoj Jugoslaviji, nakon početka rata bježe prvo pred nacistima, a kako ni komunistička vlast poslije 1945. nije imala posebne simpatije prema bogatim veleposjednicima čak i ako su pomagali partizane, što je bio slučaj s Bogdanovom majkom, cijela obitelj seli u SAD. Mladi Denić želi biti nezavisan, zapošljava se kao fizički radnik, školuje se za alatničara, što je uvijek, i kao svjetski poznat i uvažen profesor sociologije volio isticati, učlanjuje se u sindikat metalaca, a noću studira. Godinama se bori za prava radnika u Americi, maršira zajedno s Martinom Lutherom Kingom u borbi za prava Afroamerikanaca, demonstrira protiv rata u Vijetnamu. Paralelno izučava sindikate i političke elite u svijetu, a posebno u Jugoslaviji, i na tim temama doktorira prvo na Sorboni u Parizu, a zatim na Columbiji u New Yorku. Tokom slijedećih dvadesetak godina Denić predaje po cijelom svijetu, piše desetak knjiga, surađuje intenzivno s praxisovcima i s filozofima i sociolozima iz Jugoslavije, ali ostaje ‘entitet za sebe’.

Prvi put sam Bogdana vidio na ‘Čovjeku i sistemu’, izuzetno interesantnim okupljanjima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu na koja su 80-ih godina prošlog stoljeća (kako to daleko zvuči) dolazili neki od najinteresantnijih sociologa, filozofa i ekonomista iz Jugoslavije. Dobar dio onih koji su dolazili iz Beograda i Ljubljane bili su izbačeni sa svojih fakulteta zbog ‘nepodobnosti’. Kao kroz maglu sjećam se Denićevih polemika s Ljubom Tadićem i Mihajlom Markovićem, njegovog istančanog osjećaja za opasnosti nacionalizma, što je tek kasnije potvrdio razvoj događaja, njegovo argumentirano zagovaranje političkog pluralizma, ali i naglašavanje da nacionalizam nije ali može postati odgovor na pomanjkanje političke demokracije. Bilo je interesantno i samo slušati.

Kako je nacionalizam u Srbiji jačao, tako su Denićeve polemike i kritike Miloševića u medijima postajale oštrije. Poznata je jedna takva TV polemika u Beogradu kada je Šešelj prijetio pištoljem, a Bogdan, koji je Šešelja izazvao manje time što ga je nazvao šovinistom, a više što je dokazivao da je ovaj Hrvat, predložio je da obojica stave oružje na stol i nastave razgovarati. O toj slavnoj polemici indirektno je pisao novinar Miloš Vasić u ‘Vremenu’ (20.2.2003.): ‘Tri čoveka su bila u stanju da Šešelja zadrže u okvirima elementarne pristojnosti pri TV duelima: Bogdan Denić, Nebojša Popov i Nenad Čanak; sva trojica veliki, jaki, sa iskustvom i nezgodnog karaktera.’

Istina je da Denić nije tolerirao nasilnike, posebno političke nasilnike s radikalne desnice i otvoreno je kritizirao srpski nacionalizam i Miloševića kad je bio u Srbiji, a hrvatski nacionalizam i Tuđmana u ‘Feralu’ i gdje se već moglo tih godina u Hrvatskoj. Bio je član Demokratskog opozicijskog foruma kojeg smo osnovali 1991., isto kad i on svoju nevladinu organizaciju Transition to Democracy (T.o.D.), pridružio nam se kad smo osnovali Socijaldemokratsku uniju (SDU) 1992. i bio je jedan od njenih najaktivnijih i najutjecajnijih članova. Zajedno smo organizirali prvu (zajedničku) Ljetnu školu demokracije 1993. u Labinu (Bogdan je predložio Supetar, ali pod utjecajem lokalne HVIDRA-e hoteli su nam otkazali). To se dogodilo i slijedeće godine, ali smo školu održali u njegovom dvorištu u Jobovoj 23. Među ostalima bio je tu i Smoje, a stanovali smo privatno.

Tokom 90-ih je bio glavni organizator Ljetnih škola koje su se nekoliko godina održavale u Crikvenici i okupljale ljude iz država nastalih raspadom Jugoslavije koji su bili kritični prema vladajućim nacionalizmima u vlastitim državama. Od 2006. vratili smo Ljetnu školu ponovo u Supetar i tamo su se one redovno održavale do 2013.

Neke od Bogdanovih ideja, kao što je suprotstavljanje šovinizmu, promicanje socijalnih prava i skandinavizacija ovih prostora prihvaćene su i kao temeljne ideje Igmanske inicijative, regionalne asocijacije nevladinih organizacija u čijem radu je i Bogdan sudjelovao. O Bogdanu Deniću kao znanstveniku govore njegove knjige, a kao o javnoj ličnosti, ljudima koji ga nisu blisko poznavali, najviše govore mnogobrojne izjave i intervjui tokom posljednjih trideset godina. (1)

Malo tko je na ovim prostorima pokazao toliko dosljednosti i malo je onih koji se kao Bogdan Denić ne trebaju sramiti nijedne svoje izgovorene ili napisane riječi. A svojim prijateljima Bogdan će ostati u sjećanju ne samo kao čovjek impozantnog znanja i borbene prirode, nego i kao srdačna osoba renesansnog duha i puna životne radosti ili, kako mu je napisano za jedan davno slavljeni 9. august, kad su se smijeh i muzika izmjenjivali s ozbiljnim diskusijama u dvorištu njegove kuće u Supetru:

To bješe leut staroga kova,

Solidna krma i čvrsta prova,

Što voli pristat uz svaku braceru,

Ne baca sidro al’ uzima mjeru.

Sljedeću Ljetnu školu demokracije održati ćemo u Supetru u sjećanje na Bogdana Denića.

Nekoliko citata iz dva slučajno odabrana Denićeva intervjua:

'Ratovalo se po principima tridesetogodišnjih ratova u Nemačkoj iz 17. veka, da bi se pljačkalo. Kuda su oni prošli tu trava ne raste, baš kao u 17. veku. Od samog početka ekipe s obe strane vatrene linije sarađivale su.' (1997.)

'Istovremeno javno mnjenje je do te mere zatrovano da će trebati deset godina da bi ljudi mislili svojim glavama.' (1997.)

'Najbolje što se nama može desiti bila bi neka vrsta skandinavizacije.' (1997.)

'Za demokratsku alternativu izuzetno je važno da, pored onoga što međunarodna zajednica čini, počne proces dekontaminacije i denacifikacije. Mislim da je sramota da u Beogradu slobodno šetaju ubice koji su priznali da su silovali, pljačkali i ubijali žene i decu. To je anomalija za bilo kakvo demokratsko društvo. Ista je situacija i u Hrvatskoj i u Bosni. I dok ne počne jedna hajka da se tim ljudima sudi, nema ništa od demokratije. Pitanje naše časti je da im mi sudimo, a ne drugi.' (1997.)

'Ubijanje ranjenika u vukovarskoj bolnici je ratni zločin. To nije činio Šeselj, to je činila vojska. Pokolji i pobijeni koji su stalno bili na TV posle bombardovanja, ratni zločini su. To je sramota. Mene je kao Srbina sramota da se to desilo, a da nije kažnjeno. A Hrvate bi trebalo da bude sramota da ubice, poput Merčepa, slobodno šetaju po Hrvatskoj. Ja sam kao građanin Hrvatske pokrenuo nekoliko sudskih procesa protiv govora mržnje i sada će moje udruženje - Centar za tranziciju - da pokrene sudski proces protiv Merčepa. Možda neće uspeti, ali ja mislim da je to pitanje časti.' (1997.)

'Pljačka je potpuno otvorena, nismo imali antiratne demonstracije zbog Kosova, naše opoziciono demokratsko javno mnjenje nije protestovalo protiv rasističkih štrajkova studenata u Prištini, koji se bune što dele Univerzitet s albanskim studentima. To je neviđeno i moglo se videti samo u Južnoj Africi kada su beli vladali.' (1997)

'Mene pitaju moji dalji rođaci i prijatelji ovde – pa zašto su nas bombardovali. Ja kažem – da li si čuo reč Srebrenica, jesi li čuo reč Vukovar, jesi li čuo reč Dubrovnik, to sve prethodi Kosovu. Neko je tu pucao, neko je plaćao za tu municiju. Do danas je vojska u Republici Srpskoj plaćena iz Beograda. Ne možete vi da se pravite Toše. Hrvatska izglasa u Saboru, molim lepo, da ona nije ratovala u Bosni. A ogromna demonstracija ispred Sabora veterana bosanskog rata zato što se njima ne plaćaju naknade zato što Hrvatska eto nije ratovala u Bosni. Ne mogu svi biti žrtve, bogati. Nismo mi žrtve. Mi smo odgovorni za svoju sudbinu. Ako ne možeš da izgovoriš Albanac nego mora da bude Šiptar, onda zaboravi Kosovo.' (2003.)

1/1