Srbija bi do kraja ovoga mjeseca mogla otvoriti još tri poglavlja u pregovorima s Europskom unijom. Uz poglavlje 26 o obrazovanju i kulturi, čije je otvaranje prošlog mjeseca Hrvatska blokirala pa ubrzo deblokirala, srpski pregovarači se nadaju da će otvoriti i poglavlje 20 o poduzetništvu i industrijskoj politici te poglavlje 29 o carinskoj uniji. Šef misije EU-a u Srbiji Michael Davenport uvjeren je pak da će Srbija do kraja godine, uz ova tri, za otvaranje pripremiti još deset poglavlja, a onda će o Europskoj komisiji i članicama Unije ovisiti hoće li sva biti i otvorena. Ako se to dogodi, Srbija bi u sljedeću godinu ušla s otvorenih 19 od ukupno 35 pregovaračkih područja, što bi značilo da je dobrano zagrabila prema članstvu u Europskoj uniji.
U prošloj godini nije uspjela otvarati pregovaračka poglavlja onako kako je očekivala, ponajprije zbog rezervi i blokada koje joj je postavljala Hrvatska. Kad su se sve druge članice početkom prošle godine složile da Srbija može otvoriti poglavlje 23 (pravosuđe i osnovna prava) i poglavlje 24 (pravda, sloboda i sigurnost), Hrvatska ih je nekoliko mjeseci blokirala i tek nakon što je Oreškovićeva vlada pod pritiskom popustila, ona su otvorena koncem lipnja. Ista priča se ponovila i lanjskog prosinca, kad zbog hrvatske blokade Srbija nije otvorila poglavlje 26 o obrazovanju i kulturi, pa će ono biti otvoreno početkom ove godine jer ga je Hrvatska brzopotezno u međuvremenu deblokirala.
Početkom ovoga tjedna izvjestilac Europskog parlamenta za Srbiju David McAllister predstavio je redovni izvještaj u kojemu se uglavnom govori o pozitivnom napretku koji je zemlja u pristupnim procesima ostvarila u prošloj godini. Najveći je napredak ostvarila u provođenju ekonomskih reformi i fiskalnoj konsolidaciji, a pohvaljena je i zbog napora koje je uložila u regionalnu suradnju. Najviše primjedbi dobila je zbog malih ili nikakvih pomaka u pravosuđu, borbi protiv korupcije, u području medijskih sloboda i transparentnosti vlasništva u medijima te razvijanju neovisnih institucija koje bi uime građana trebale nadzirati funkcioniranje vlasti i državnih institucija. Srpska ministrica za euorintegracije Jadranka Joksimović taj dio McAllisterova izvještaja prokomentirala je konstatacijom da ‘ne postoji zemlja koja je pregovarala o ulasku u EU u kojoj to nije kritizirano’.
Mediji u Srbiji ističu da je McAllister u izvještaju još jednom preporučio Srbiji da intenzivira usklađivanje svoje vanjske i sigurnosne politike s politikama EU-a, pa tako i u odnosima s Rusijom, a važno im je i to što je McAllister istakao da bi se bilateralni sporovi Srbije s pojedinim članicama EU-a trebali rješavati tako da ne opterećuju i ne ugrožavaju proces njezinog pristupanja Uniji. U pristupnim pregovorima Srbije s EU-om zapravo se ne događa ništa posebno novo i dramatično, iako se u srpskim i regionalnim medijima svako malo nameće dilema kreće li se doista Srbija prema članstvu u Uniji ili se još uvijek nije opredijelila između nje i Rusije.
Pritom nema sumnje da i u Srbiji raste euroskepticizam, kao uostalom i u svim zemljama članicama zbog svega što se u EU-u događa otkad se suočila najprije s globalnom ekonomskom, a potom i biblijskom migrantskom krizom. S druge strane brojke govore da Srbija dvije trećine svoje robne razmjene obavlja sa zemljama članicama Europske unije, a i 75 posto stranih investicija u srpsku privredu ostvarile su kompanije iz Unije. Ne čudi stoga činjenica da se i u Srbiji uvriježilo mišljenje da su procesi pristupanja u članstvo EU-a i unutarnjeg prilagođavanja eurostandardima neposredno povezani s ulaganjima europskih kompanija u Srbiju i da se zbog toga ne valja kockati s paralelnim vođenjem dobrih ekonomskih i političkih odnosa s Rusijom, Kinom, Turskom i zemljama trećeg svijeta.
No beogradska je ‘Politika’ prije nekoliko dana objavila tekst istraživača iz britanskog instituta ‘John H. Dunning’ Uroša Delevića u kojemu ovaj tvrdi da ‘europski put Srbije’ i strane investicije nisu baš tako čvrsto povezani. Štoviše, Delević tvrdi da je ta maksima ideološka floskula koja nema svoju potvrdu u empirijskim ekonomskim dokazima. Među zanimljivijim argumentima koje navodi u prilog svojim tvrdnjama je i njegovo pozivanje na UN-ovu anketu među multinacionalnim kompanijama u kojoj se njih 69 posto izjasnilo da im je kod odabira zemlje u kojoj će investirati ključni faktor digitalizacija i tehnološka razvijenost, potom sa 52 posto slijedi postojanje regionalnih ugovora o slobodnoj trgovini i sa 37 posto energetska sigurnost. Delević dodaje da ‘u teoriji multinacionalnog poslovanja također ne postoje takve izmišljene lokacione prednosti kao što su ‘poglavlja s EU’. Upiru se da nam objasne da sveti europski cilj opravdava sva sredstva, ali šta opravdava cilj ne znaju nam objasniti’.
Po njemu su ‘multinacionalne kompanije u Srbiji iz lukrativnih ciljeva i ne postoje znanstveni dokazi koji idu u prilog tvrdnji da one ne bi bile tu da Srbija ne ide u EU. Zapravo, neki dokazi govore suprotno. Na uzorku od 16 europskih zemalja u proteklih 13 godina utvrđeno je da su zemlje nečlanice imale pet odsto veći priliv stranih direktnih investicija godišnje od onih koje su bile bliže članstvu. Neto priliv stranih investicija (SDI) u jugoistočnoj Europi je 2014. godine bio 1,1 odsto zajedničkog BDP-a, prošle godine 0,1 odsto; toliki pad, a zemlje regije nikad bliže EU!’
Delević je skeptičan i kad je riječ o tome da se s približavanjem i članstvom u EU-u poboljšava standard građana: ‘Ukupan utisak od početka tranzicije jeste da se povećao prosječan dohodak. Ali socijalne nejednakosti su toliko velike da u zemljama u tranziciji samo 44 odsto ljudi može sebi priuštiti veću količinu i veći kvalitet dobara i usluga danas nego prije 1989. godine, dok ostatak to ne može.’
U prilog svojim tvrdnjama navodi i podosta drugih argumenata, no najvrjednija je njegova poruka da ne treba uzimati ništa zdravo za gotovo, pa ni ‘europski put Srbije’ kao jamstvo za bolji život njezinih građana i ukupan razvoj zemlje. Njega ne fasciniraju ni bivše socijalističke zemlje koje su se kao članice EU-a navodno jako razvile. Na primjeru Latvije podsjeća da je njezina ekonomija itekako ovisna od doznaka migranata koji su se raspršili po razvijenim članicama Unije u potrazi za poslom i boljom zaradom. Po podacima koje navodi, Latvija i druge bivše socijalističke zemlje izgubile su više od trećine stanovništva u dobi od 20 do 45 godina otkada su ušle u EU, pa Delević cinično zaključuje da ‘ti ljudi nisu shvatili koliko im dobro ide pa su se preselili u zapadnu Evropu da rade i šalju novac kući’. Stoga podsjeća da su ‘sve razvijene članice EU to bile i prije nego što se rodila ideja o EU. Tako će i Velika Britanija ostati vodeća ekonomija svijeta i nakon izlaska iz EU jer je temelj njezinog uspjeha unutarnje društveno-ekonomsko uređenje, i nikakve unije to ne mogu promijeniti’.
No to istovremeno ne znači da Europska unija ne može utjecati na promjene u Srbiji i drugim nerazvijenijim europskim državama, koje će i njihova unutarnja društveno-ekonomska uređenja učiniti temeljem uspješnog razvoja i boljeg života njihovih građana.
