>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Fakultet u induciranoj komi

Zbog sukoba uprave s nastavnicima i studentima Filozofski fakultet više uopće ne funkcionira. Na čekanju je preko 400 predmeta, ne provode se imenovanja u zvanja, imenovanja pročelnika i predstojnika, izbori povjerenstava i odobrenja tema doktorata, a impresivan je i popis drugih ustanova koje čekaju da se odrade njihovi poslovi

Filozofski fakultet u Zagrebu, najveća visokoškolska ustanova u ovoj zemlji, zapravo je u nekoj vrsti inducirane kome. To je ono stanje, naime, kad se ozlijeđeni mozak namjerno isključuje radi lakšeg oporavka u hibernaciji i sprečavanja težih oštećenja u međuvremenu. Dobar primjer je posljednja sjednica Vijeća FF-a, otprije tjedan dana, a gdje je golema većina članova odbacila dnevni red inače nametnute privremene uprave fakulteta. Uprava na čelu s vršiteljem dužnosti dekana Željkom Holjevcem naprasno je zatim napustila sjednicu, činom bez ikakve suvisle institucionalne i demokratske perspektive.

Da je oktroirano namjesništvo nekim slučajem ispoljilo tako dramatičan idiotizam u nekontroliranim uvjetima, recimo, govorili bismo već o moždanoj smrti dotične institucije. I to uslijed suicidalnog samoozljeđivanja, uzmu li se u obzir ovlasti što ih je preko reda Holjevcu i njegovim prodekanima dao Senat Sveučilišta u Zagrebu, na čelu s rektorom Damirom Borasom. Ipak, kolektivno nastavničko tijelo odlučno je u imobilizaciji fakulteta, ako treba – sve dok se Boras i svita ne dozovu pameti i ne odustanu od iživljavanja koje ima svrhu tek u njihovim privatnim, materijalnim, statusnim, karijernim interesima. No čini se da su obje strane već prešle onu crtu iza koje nije moguć dobrovoljni povratak na stare pozicije.

Danas je moguće, čim kroz nekoliko tjedana započnu predavanja na Filozofskom fakultetu, zamisliti zajednički otpor nastavnika i studenata kroz simultani štrajk i blokadu

Ali više ne postoje ni stare pozicije; nije više riječ o pukoj obrani fakulteta od štetne i neprincipijelne suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom u koju je FF nastojao gurnuti nekadašnji mu dekan Boras, potom i njegov nasljednik Vlatko Previšić. Odonda su na površinu isplivali razni dodatni motivi, dakle, dio njih u obliku indicija, a dio s nepobitnim dokazima o kojima smo ovdje konkretnije pisali već mnogo puta. Hrvatska akademska elita, makar u ovom bitnom dijelu, skup je teško kompromitiranih profitera riješenih, čini se, na sve.

Boras je ustvari trgovao podrškom KBF-a do imenovanja rektorom, Previšić je po svaku cijenu želio postati dekan i možda akademik, prorektor Ante Čović širio je unosni osobni utjecaj s FF-a na opću akademsku zajednicu, dubiozni ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić surađivao je s njima i zauzvrat dobivao političku potporu, sveučilišni senator i akademik Mislav Ježić bezrezervno im je sekundirao itd. Svi zajedno, i još neka manje utjecajna lica, zatečeni su pritom u mreži uzajamno uvjetovanih ovlasti, koruptivnog financiranja, klijentelističkih pogodovanja, nepotističkog kadroviranja. Tu nipošto nije kraj makinacijama, kao što ćemo vidjeti, nego se i u najnovijim njihovim ludovanjima nazire tračak racionalnog kalkuliranja u smjeru novih apanaža i novih ciklusa moći.

I dok je sve makar načelno jasno što se tiče njih, ostaje pitanje u kakvo su točno kliničko stanje doveli sam FF i što se nadalje može poduzeti kako bi ta ustanova iznova nekako profunkcionirala. Za bolji uvid u to poslužit će ‘Otvoreno pismo kolegicama i kolegama koji čekaju rješavanje svojih predmeta na FF-u’, potpisano od Inicijative za Filozofski, a ‘po ovlasti većine članica i članova Fakultetskog vijeća’. Njime se temeljno informira zašto redovni poslovi FF-a stoje na ledu, te se svima zainteresiranima sugerira da i sami od nadležnih zatraže omogućavanje normalnog rada institucije.

Za početak bi pritom bilo potrebno nastaviti prekinutu sjednicu i usvojiti točke dnevnog reda koji je zastupala uvjerljiva većina prisutnih: konstituiranje Vijeća nakon više značajnih promjena, verificiranje privremene uprave, pokretanje izbora dekana FF-a i odlučivanje o povjerenju predstavnicima FF-a u Senatu Sveučilišta. Ali pažnju nam je zatim privukao jedan drugi dokument u koji smo dobili priliku zaviriti – popis nagomilanih predmeta koji čekaju realizaciju, a čiji se broj penje na preko četiri stotine, računamo li sve zasebne slučajeve u svakom predmetu. A čak i ne računamo li najmasovnije postavljen, onaj koji se odnosi na 175 studenata tzv. predbolonjaca, s njihovim neriješenim statusom.

Filozofski fakultet u Zagrebu, s izuzetkom ispitnih rokova i predavanja do potkraj prošle godine, ustvari više uopće ne funkcionira. Teško je drukčije opisati pripadajući kontekst uz tako zapanjujuću listu redovnih, nerijetko posve rutinskih poslova s kojima ta ustanova već mjesecima ne uspijeva izaći na kraj. Navest ćemo nekolicinu: imenovanja u znanstveno-nastavna zvanja, izvještaji povjerenstava za doktorate, imenovanja povjerenstava, odobrenja tema doktorata, raspisi natječaja za radna mjesta nastavnika, imenovanja pročelnika i zamjenika pročelnika odsjeka, imenovanja predstojnika katedara, odobrenja vanjskih suradnji, produljenja ugovora sa stranim lektorima. Zanimljivo je da su se među stotinama imena koja čekaju zatekla – između mogućih članova određenih povjerenstava – i ona Damira Borasa, Vlatka Previšića, Mislava Ježića i Pava Barišića, mada to njima samima neće naškoditi.

Impresivan je i popis drugih ustanova koje moraju čekati da FF odradi posao o kojem ovise, jer u Hrvatskoj baš i nema puno sličnih znanstvenih autoriteta: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Institut za arheologiju, Institut za razvoj i međunarodne odnose, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, Pravni fakultet u Zagrebu, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, Hrvatski studiji, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Muzej arheoloških spomenika u Splitu, Konzervatorski odjel Ministarstva kulture RH, Muzička akademija u Zagrebu, Grafički fakultet u Zagrebu, Sveučilište u Dubrovniku, Sveučilište u Zadru, Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, Učiteljski fakultet u Zagrebu itd.

Većina profesora i studenata traži konstituiranje Vijeća nakon više značajnih promjena, verificiranje privremene uprave, pokretanje izbora dekana i odlučivanje o povjerenju predstavnicima u Senatu Sveučilišta

Institucija koje u aktualnoj tranši čekaju na svoj red ima gotovo još toliko, pa bi apel iz gorespomenutog pisma Inicijative za filozofski slobodno mogle slijediti i one same, a ne tek pojedinačni stradalnici. Senatu je već upućen zahtjev da se nastavi prekinuta sjednica, no svakako je preporučljivo razmotriti izvjesne mogućnosti za novi slučaj ignoriranja. Prije svega, upada u oko da su otpočele pripreme za štrajk nastavnika FF-a, u organizaciji Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, ‘zbog opstruiranja rada Fakultetskoga vijeća od strane privremene uprave, a u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa’.

Paralelno, indikativna je i objava na Facebook-stranici Plenuma FF-a, uz napomenu: ‘Povodom priprema za blokadu fakulteta, preuzmite Blokadnu kuharicu i pogledajte kako je izgledala blokada 2009!’ Po svemu sudeći, dva se momenta izdvajaju kroz reagiranje na krizu i možemo ih smatrati ključnima za nastavak ove borbe. Prvi je dosad najviši stupanj najšireg jedinstva nastavnika i studenata FF-a, a drugi je kontinuitet njihova djelovanja s aktivnostima koje su prethodile mandatima Vlatka Previšića i Željka Holjevca. Bilo je to vrijeme dok je Boras još bio dekan FF-a i dok se nakon studentske blokade formirao sindikat Akademska solidarnost kao odgovor na komercijalizaciju znanosti i visokog obrazovanja pod ravnanjem četiriju uzastopnih sektorskih ministara.

Danas je moguće, čim kroz nekoliko tjedana započnu predavanja na FF-u, zamisliti zajednički otpor nastavnika i studenata kroz simultani štrajk i blokadu. Također, već je sad neophodno postaviti pitanje u što bi oni zajednički mogli uložiti svoj izuzetni politički kapital, jednom kad svrgnu s vlasti sadašnje štetočine na čelu Filozofskog fakulteta i zagrebačkog sveučilišta. Jer kad već govorimo o štetočinskom identitetu, treba naglasiti da on nije nastao poput samonikle biljke, nego je direktan produkt okolnosti u kojima znanje postaje roba, funkcije bivaju trgovačkim oruđem, a privatni interes nameće se za rezon svih odnosa. Drugim riječima, bilo bi krajnje uputno, na valu rastućeg odiuma prema razuzdanoj akademskoj vrhušci, unekoliko vratiti ovu borbu do njezina rodnog mjesta – do novog zalaganja za javno financirano visoko obrazovanje.

Dotad još bacimo oko na nove akrobacije akademskih vlasti u njihovu očajničkom držanju noktima za fotelje, u iznalaženju novih im tehnika za opstanak. Kao što je poznato, biološka ograničenja – po starosnom kriteriju – predstavljala su jedan od većih praktičnih problema na čije su se rješavanje morali povremeno koncentrirati. S time su se suočavali Ante Čović i Vlatko Previšić, a upravo se suočavaju Damir Boras i Mislav Ježić. Previšić je u međuvremenu ispao iz igre, Čović se ipak snašao, Ježića to tek čeka, a Boras se upravo upustio u, po mnogočemu, urnebesno koprcanje za izvorom akademske mladosti.

Jesenas smo ovdje tako napisali da će Borasu, koji mora naći profesorski angažman kao pokriće za ostanak u radnom odnosu, teško pasti nastavne obaveze – uz razne rektorske. No krajem siječnja ispostavilo se da je zagrebački rektor imenovan za profesora na petrinjskom odsjeku zagrebačkog Učiteljskog fakulteta, u kadrovskoj bravuri koju predvodi njegov dekan Ivan Prskalo. Njemu će portal Lupiga, podsjetimo se i na to, pronaći da je plagijator – kao što je nedavno bio primjer i s ministrom Barišićem. Ali moguće je da se upravo tim Borasovim uhljebljenjem dade objasniti i Holjevčevo naizgled bezglavo tumaranje pravnim ćorsokacima upravljanja FF-om.

Borasa za Petrinju tek mora amenovati Senat Sveučilišta, a prva sljedeća njegova sjednica održat će se 14. veljače. Izbor novih predstavnika FF-a u Senatu, koji je zasad onemogućen, potencijalno bi omeo taj proces uvođenjem aktera koji ne bi bili pod kontrolom Damira Borasa i koji bi u najmanju ruku mogli isprovocirati raspravu o pozicioniranju njihova rektora na obali rječice Petrinjčice, negdje između Novog Selišta i Novoga Pračnog. Drugi pak problem, s kojim će vjerojatno još biti okapanja, jest pravni okvir za transfer radnog odnosa.

Jer Damir Boras je pod radnim ugovorom za mjesto rektora, a bit će profesor Učiteljskog fakulteta s punim radnim vremenom, što ipak nije moguće odjednom. Znači li to da će nakratko zamrznuti ili razvrgnuti jedan radni odnos da bi uspostavio drugi, a zatim na stanovito vrijeme i drugi, da bi reaktivirao prvi, nije nam poznato. Čut će se već kad Boras i Prskalo to izvedu, a nama u međuvremenu ostaje da se divimo vitalnosti družine na vrhu najvažnijih hrvatskih akademskih kuća, na čelu s osobom koja se poput kokošara u potaji smuca provincijskim katedrama želeći izigrati sustav. Pa sklopimo oči i zamislimo, ako takav napor nije preopasan za mozak, kako se ta praksa uklapa u baštinu njegovih prethodnika, od Tadije Smičiklasa do Andrije Štampara, od Andre Mohorovičića do Ivana Supeka.

1/1