>

novosti logo

Farkaš pod naponom

Ako i prešutimo činjenicu da je Parčić u mraku 21 godinu, otkako je ‘nepoznati počinitelj’ uništio infrastrukturu, zapalio kuće i ubio život u selu u kojem je 1991. živjelo 352 ljudi, a 2001. nije živio nitko, ipak nije jasno kako je moguće izreći neistinu da je to zadnje selo u Hrvatskoj koje je bez struje

Išla je 36. minuta Dnevnika HRT-a tog 28. prosinca 2016. i bio je to zadnji prilog u emisiji. Voditelj Branimir Farkaš smirenim je, ali i ponosnim glasom objavio sretnu vijest kako je ‘nakon više od deset godina mraka u selo Parčić u zaleđu Kistanja stigla struja’. Obavijestio nas je kako je sretan događaj zamjenskog uvođenja struje putem solarnih panela plod suradnje Programa UN-a za razvoj i Fonda za energetsku učinkovitost. Osmijeh na lice gledateljstva posebno je izmamio podatak koji nam je referirao ljubazni Branimir: ‘Sada, prema podacima UNDP-a, kućanstava bez električne energije više nema.’

Nakon najave kamera HRT-a uvela nas je u Parčić, gdje su se pred reporterkinim mikrofonom izredali stanovnici sretnog zaseoka: najprije Rade, pa Jovan i na kraju Andrija, svi prezimena Vukša. Pojavio se i mladi zaposlenik UNDP-a, koji je ponovio blagovijest iz najave voditelja Dnevnika: ‘Možemo reći da u 2017. ulazimo bez da ijedno kućanstvo u Hrvatskoj živi daleko od mreže, a da nema struju.’

Iza ove HRT-ove sretne priče ostalo je nekoliko pitanja. Ako prešutimo činjenicu da je Parčić u mraku 21 godinu, otkako je ‘nepoznati počinitelj’ uništio infrastrukturu, zapalio kuće i ubio život u selu u kojem je 1991. godine živjelo 352 ljudi, a 2001. nije živio nitko, ipak nam nije jasno kako je moguće izreći neistinu da je Parčić zadnje selo u Hrvatskoj koje je bez struje. I za HRT-ove standarde to je previše.

Naime, urednici Dnevnika dobro znaju, a znaju jer su ih na to posljednjih mjeseci na konferencijama za medije i svojim istupima u Saboru upozoravali saborski zastupnici SDSS-a, da u Hrvatskoj postoji još osamdesetak sela i zaselaka koji nemaju struju, ali imaju nerješiv problem jer u njima žive rijetki stanovnici srpske nacionalnosti. Umjesto iznošenja neistina, mogli su upozoriti na činjenicu da je sramota da je 21 godinu nakon rata trebalo čekati UNDP-ov program za ratom poharana područja i nerazvijene zemlje, koje nisu u stanju vlastitim stanovnicima omogućiti život dostojan čovjeka.

1/1