Općinski građanski sud u Zagrebu donio je 26. ožujka presudu da izdavač ovih novina mora isplatiti 60 tisuća kuna odštete – plus 8150 kuna naknade parničnog troška – Rafaelu Krešiću, sucu zagrebačkog Općinskog kaznenog suda. Krivi smo naime zbog objave dvaju članaka o Krešiću u prosincu 2013. godine, a na temu njegove oslobađajuće presude Zdravku Mamiću, tuženom za poticanje na mržnju i nasilje zbog javno izgovorenih riječi o tadašnjem ministru obrazovanja i sporta Željku Jovanoviću. Autor članaka je Igor Lasić, novinar tjednika ‘Novosti’.
Podsjetimo se o čemu se točno radilo. Faktični gazda NK Dinama i većine preostatka hrvatskog nogometa napao je verbalno Jovanovića da je ‘najveći hrvatomrzac poslije Khuena Hedervaryja’ i da ‘on jednostavno ima krvna zrnca u sebi koja pretežu na ono što mrzi sve hrvatsko’, pa ‘kad te pogleda, iz njegovih očiju šiklja krv’, potom da ‘njegov osmijeh – vidite samo očnjake, zube koji su spremni za klanje’, te ‘zamislite da je čovjek koji je Srbin (…), ministar tako najvažnijeg resora u državi’ itd.
Rafael Krešić ustanovio je, prekorivši usput Mamića zbog nepristojnosti, da tu ipak nema krivnje za poticanje na mržnju i nasilje. Predmet spornog osvrta u ‘Novostima’ nije bio isključivo oslobađajući ishod, nego dio osebujnoga Krešićeva obrazloženja presude. Citiramo ono što je procijenjeno kao poanta, iz medija koji su tad ovaj slučaj tretirali kao hit: ‘Ali tko će se ovakvom izjavom naći pozvan da osjeti mržnju prema Jovanoviću i to samo zato jer je to rekao Mamić? Mamić nije osoba baš od tolikog uzora. Pa on nije dalaj lama da ga se slijepo slijedi. Mamićevi stavovi nikako nisu prihvatljivi, ali on tom izjavom nije poticao ni sugerirao ljudima da misle kao on i da se mrzi određena nacionalna skupina. Ovo nije klasična situacija kada se viče Ubij, ubij Srbina, već je u pitanju osobni animozitet koji je Mamić argumentirao subjektivno.’
Po dotičnom sucu nije dakle posrijedi klasična situacija, nego posve specifična. No prosudba novinara ovog lista bila je da je Krešićevo stajalište glupavo, cinično te etnički diskriminatorno. Štoviše, u narednom članku dodatno je pojašnjen meritum, ovaj put u izravnom obraćanju zagrebačkom sucu: ‘Mamić je Jovanovića prozivao kao Srbina, tipski, i kao Srbina ga prokazivao u po njemu evidentnom hrvatomrštvu. A vi ste taj nastup proglasili akcijom realiziranom strogo unutar individualnih odnosa.’
Postoji očigledan razlog, koliko god se neki gradili neupućenima, zbog kojeg je i prije ovih novina više medija u riječima Zdravka Mamića prepoznalo atak na čitavu jednu nacionalnu grupaciju. A jednako je evidentno i znakovito da nitko nije zbog spomena Hedervaryja pretpostavio kako se radi i o mađarskim problematičnim krvnim zrncima. Uostalom, čak i diskurzivno gledano, Mamić se obraćao, mrzilački te sugestivno, društvenoj okolini: on ne kaže da sam vidi i zamišlja ministra Srbina s očnjacima naoštrenim za Hrvate, nego kaže ‘vidite’ i ‘zamislite’.
Bez obzira na to što se nama i dalje čini kako je Krešićeva argumentacija u procesu Mamiću nakaradna, sutkinja Općinskog građanskog suda Ana Merlin Božičković presudila je njemu u korist. Kažnjeni smo pritom i zbog navodno nevaljalog informiranja javnosti i neobaziranja na suštinu Krešićeva obrazloženja. Od utjecaja je vjerojatno bilo i to što je Rafael Krešić u ekspozeu sudu izjavio da su mu članci u ‘Novostima’ malne uništili život (najprije se njegova majka naljutila na nj, zatim su im leđa okrenuli neki obiteljski prijatelji, a i razni pravnici dobacivali su mu svašta…), pa je moguće da kolege sa zajedničke sudbene instance nisu odoljeli vapaju.
Jer ne treba previdjeti činjenicu da, iako u Zagrebu već nekoliko godina ne postoji jedinstveni općinski sud, kao u ostalim hrvatskim gradovima, nego je tehnički podijeljen na kazneni i građanski, svejedno je na stvari isti pravosudni rang u istom gradu. Mogla bi se zato na ovaj slučaj primijeniti i ona stara – kadija te tuži, kadija te sudi. Ana Merlin Božičković, povrh svega, nije presudila tek ovim novinama, nego je dodatno verificirala pravorijek Rafaela Krešića kojem nedostaje još samo afirmativna saborska deklaracija. No još gorim čini nam se utisak da je u ovdje vezanom sudskom procesuiranju na snazi svojevrsno pripitomljavanje fašizma za lagodniju kućnu upotrebu, neovisno o tome polaze li sudački akteri od aktivnog ideološkog rakursa ili nekog oblika oportunizma.
Ta aktivnost, da se na koncu vratimo u nogometni žanr, nalikuje onom kad veći dio stadiona urla ‘Za dom – spremni!’, a kasnije smo prinuđeni slušati da to nije izraz nikakvog fašizma nego sušte ljubavi.
