Mininastavak ovogodišnjih Mutacija, festivala nevidljivog filma, u cijelosti je bio posvećen američkom nezavisnom sineastu i vizualnom umjetniku Jamesu Benningu. Na raznim lokacijama u Zagrebu, Rijeci i Vodnjanu prikazano je šest autorovih galerijskih loopova temeljenih na kadrovima iz njegovih filmova, ali i dugometražno eksperimentalno-igrano ostvarenje ‘Samoubojstvo krajolika’ iz 1986. godine, jedan od najpoznatijih cjelovečernjih radova autora koji u opusu ima četrdesetak dugometražnih ostvarenja, koje je proizveo izvan standardnog kinematografskog sustava, u vlastitoj produkciji, odnosno uz potpore raznih umjetničkih fondova i organizacija.
‘Samoubojstvo krajolika’ započinje kadrovima androgine osobe koja vježba teniske servise, pri čemu se ti kadrovi neprestano ponavljaju odvojeni kratkim crnim blankovima, stvarajući tako osjećaj klaustrofobije, nemogućnosti izlaska iz zadanog kruga, petlje, loopa. Kad napokon do izlaska dođe, vidjet ćemo kadar dijela teniskog terena prepunog odserviranih loptica, nakon čega slijede prizori duge automobilske vožnje vijugavom cestom kroz naselje niskih kuća, snimljeni u jednom kadru. Taj relativno otvoreni prostor, na koji poput kiše koja pada dok vožnja traje sjeda glas egzaltiranog kršćanskog propovjednika, vodi nas do slučaja ubojstva nožem srednjoškolke, koje je na tom provincijskom kalifornijskom području ranog ljeta 1984. počinila njezina kolegica. Benning slučaj dominantno predočava policijskim ispitivanjem počiniteljice snimane u krupnom planu, pri čemu materijal djeluje toliko autentično da će većina gledatelja pretpostaviti kako je riječ o stvarnom policijskom zapisu do kojeg je autor nekako došao, no zapravo se radi o igranoj rekonstrukciji temeljenoj na izvornoj građi. Potom maloljetnu ubojicu i pejzaž lišen uobičajenog kalifornijskog glamura smjenjuju uglavnom statični prizori američkog sjevera, države Wisconsin, dulji, dominantno fotografski mišljeni kadrovi farmerskih kuća, gospodarskih zdanja, vozila, trgovina, polja, pri čemu je ambijentacija nerijetko snježna, a spram kalifornijskih slika odnosi se komplementarno kontrastno. I ovdje je autora doveo zločin, samo počinjen nekoliko desetljeća ranije: 1957. mentalno poremećeni muškarac ubio je vlasnicu trgovine i oderao kožu s njezina tijela, a poslije se otkrilo da je krao leševe nedavno pokopanih da bi im derao kožu. I ovdje Benning do saslušanja zločinca, rađenog u istoj izvanrednoj dokumentarističkoj maniri, dolazi vozeći se automobilom kroz krajolik praćen glasom propovjednika, povezujući pejzaže Kalifornije i Wisconsina istim ‘socijalnim pejzažom’ kršćanske (re)presije i skromnijeg ekonomskog stanja.
Film je garniran i ponekim rekonstruiranim dokumentom, poput pisma maloljetne ubojice svojim roditeljima, asocijativnim naturalističkim kadrovima ubijenih srna i prizorima skidanja srneće kože u snijegu, ali i s dva ironijska, pomaknuto kičasta intervala. Dva poglavlja o dva ubojstva, naslovljena ‘Bol’ i ‘Mjesto’, najuočljivija su manifestacija binarnog principa na kojem je Benning, inače sveučilišno školovani matematičar, sagradio svoj film, čija fascinantnost ipak ključno ne leži u racionalno razabirivom strukturiranju, nego u odabiru pejzažnih slika i njihovom, barem naizgled, intuitivnom povezivanju, u impresivno autentičnim rekonstrukcijama saslušanja ubojica, u onih nekoliko stvarno ili naizgled nasumično pobacanih fotografija koje na svoj način podupiru izvanredno sugestivnu atmosferu americane kao sinteze specifičnog prirodnog i društveno-ekonomskog krajolika s dubokim i racionalno neobjašnjivim ubilačkim porivima tako karakterističnim za Ameriku.
