Nakon velikih podbačaja kod publike i kritike s ‘Plesačicama’ i ‘Svemirskim vojnicima’ te tek korektnim komercijalnim odjekom ‘Šupljeg čovjeka’, Paul Verhoeven je od adoriranog tvorca velikih hitova ‘Robocop’, ‘Potpuni opoziv’ i ‘Sirove strasti’ (koji veći dio kritike, doduše, nikad nije previše volio) postao takoreći persona non grata u Hollywoodu. Početkom tisućljeća vratio se u Nizozemsku i tamo, već pomalo otpisan, sredinom nultih godina bljesnuo ratnom triler-dramom ‘Crna knjiga’, pristojno je ispunivši svojim omiljenim motivima seksa i nasilja. Glavna konkurencija Venecije i nominacije za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg filma i glumice (Carice van Houten) vratili su ga u središte zanimanja, međutim za sljedeći dugometražni film trebalo mu je punih deset godina. Ponovno potonuo u zaborav, silovito je izronio prošle godine svojom prvom francuskom produkcijom ‘Elle’, premijerno prikazanom u glavnoj konkurenciji Cannesa, potom nominiranom za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg filma, režisera i glumice (Isabelle Huppert), te nedavno nagrađenom Zlatnim globusima za najbolji film na stranom jeziku i najbolju glumicu u kategoriji drame. Nepregledne nagrade i nominacije slile su se s raznih festivala nižeg ranga, razne udruge obasule su film priznanjima, a valjda prvi put u karijeri Verhoeven je za jedan uradak primio i gotovo nepodijeljene kritičarske superlative. Doista, ‘Elle’ je jedan od vrhunaca njegova opusa i ohrabrujuće je što je tako intrigantan i smiono provokativan naslov naišao na široko prepoznavanje i odobravanje.
Adaptacija romana Philippea Djiana, prilagodbom čijeg se književnog predloška svojedobno proslavio Jean-Jacques Beineix (‘Betty Blue’), ‘Elle’ kao svoj glavni interes postavlja dominaciju i moć koje se ostvaruju erosom. Isabelle Huppert zadivljujuće utjelovljuje ultimativno lakonsku i neproničnu vlasnicu gejmerske kompanije koja od svojih dizajnera zahtijeva što brutalnije kompjuterske igrice u kojima se prepleću seks i nasilje, a obilježena je ocem masovnim ubojicom s kojim je zajedno, kao pubertetska djevojčica, ubilački i erotski konotirano osvanula na naslovnicama magazina poslije očeva krvavog pohoda po susjedstvu. Sve to saznajemo nakon što svjedočimo otvarajućoj sceni protagonističina brutalnog silovanja, poslije čega ona odbija slučaj prijaviti policiji, žudeći na neki način za tim da je maskirani provalnik ponovno napadne, nadajući se da je možda konačno pronašla potencijalnog partnera sebi ravnog. Naime, junakinja je okružena raznim muškarcima, od bivšeg supruga koji je za njezin ukus preveliki dobrica (što je neće učiniti manje ljubomornom na njegovu mlađu izabranicu), preko sina slabića nad kojim se iživljava njegova mentalno pomaknuta, ali erotski neodoljivo slatka družica, te mačo ljubavnika koji je suprug njezine najbolje prijateljice, do zaposlenika vlastite tvrtke, nekad prepotentno arogantnih, nekad šmokljanskih mladaca, i svi su oni, na ovaj ili onaj način, (dubinski) inferiorni mužjaci. Kad se naposljetku otkrije da i sadistički silovatelj nije ništa bolji, nije čudno da će najbolje prijateljice to ponovno postati i da će se s njihovom obnovljenom solidarnošću film privesti kraju.
Verhoeven, po uzoru na Buñuela, problematici pristupa obilno je natapajući ironijom, a suvereno kombinirajući dramu, triler i crnu komediju demonstrira visoko majstorstvo. Ključno potpomognut ingenioznom Isabelle Huppert, kreira djelo koje konzervativnim feministkinjama tjera slinu bijesa na usta, ali kako izbaciti to bjesnilo kad u konačnici, u degeneriranom svijetu, najveću inteligenciju i moć pokazuje jedna (ipak fascinantna) žena?
