>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Film koji ne odskače

‘Trampolin’ (2016): Korektno djelo kojem nedostaje oblikovne modernosti i psihološke autentičnosti, jedan od brojnih uradaka koji podsjećaju da HAVC nipošto n(ij)e proizvodi(o) samo djela koja zaslužuju naklon

Katarina Zrinka Matijević na umjetničkoj sceni prvo se pojavila kao pjesnikinja, a potom kao zapažena filmska autorica generacije koja se na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti školovala 1990-ih. Još kao studentica pobijedila je 1999. na Danima hrvatskog filma 12-minutnim dokumentarcem ‘Dvoboj’ o majčinim pokušajima da nahrani sina nesklonog jelu, ostvarenjem koje je oduševilo veći dio hrvatske kritike i filmske struke, ali i naišlo na dobar međunarodni odjek. No njezin prvi ozbiljniji igrani pokušaj, srednjemetražni rad ‘Reci, Saša, što je’ iz 2002., o djevojci i njezinom odnosu s mladićem, ostavio je mlak dojam – umjesto kreativno ozbiljnog filma o mladim ljudima, dobili smo staromodno djelce koje je svoje protagoniste tretiralo gotovo kao djecu. Otprilike u to doba Zrinka Matijević snimila je i dva dokumentarca, kratkometražni ‘O kravama i ljudima’ (2000.) u autorskoj suradnji s danas prestižnim dokumentaristom Nebojšom Slijepčevićem i dugometražni ‘Peščenopolis’ (2003.), iskoristivši famu koju je oko rubnog zagrebačkog kvarta Peščenice stvorio Željko Malnar u svojoj ‘Noćnoj mori’. A onda je autorica iščezla s filmske scene, da bi se vratila nakon punih 13 godina dvama naslovima. Najprije je predstavila neobičan dokumentarac ‘Iza lica zrcala’, spoj pejzažnih slika Like, odakle vuče porijeklo i gdje je provela znatan dio djetinjstva, s poetiziranim, pomalo pomaknutim vlastitim ispovjednim glasom kojim je izvanrednom iskrenošću ispričala niz devastirajućih trauma koje su joj se dogodile tokom života, film koji joj je donio kritičarsku nagradu Oktavijan za domaći dokumentarac godine. Zatim je na Puli debitirala cjelovečernjim igranim filmom ‘Trampolin’ i ponovno pokazala da joj dokumentarna forma više leži.

‘Trampolin’ se bavi važnom temom – zlostavljanjem žena od samih žena, preciznije traumatičnim odnosima kćeri i majki, provlačeći tu problematiku kroz tri generacije, od djevojčice Line, preko tinejdžerice Nike, do mlađe sredovječne žene Nikoline, čije se priče izravno ili neizravno prepliću, pri čemu se sugerira, izborom imena, da Nikolina u sebi spaja Niku i Linu, odnosno da je na simboličkoj razini riječ o jednom liku u tri životna razdoblja. Sve tri žene iz srednjostaleških su građanskih obitelji i traumatizirane odnosom s dominantnim majkama, uz odsustvo odnosno marginalizaciju očinskih figura. Problem filma nastaje kad se relacije između majki i kćeri i cijeli obiteljski kontekst konkretiziraju: previše psiho-dramaturških stereotipa ulazi u igru, drama se nerijetko poistovjećuje s histeriziranjem, a redateljskoj izvedbi kronično manjka stila. Smještaj radnje najvećim dijelom u sterilne ambijente suvremenih građanskih stanova pokazuje se kontraproduktivnim jer redateljica i direktor fotografije Vjeran Hrpka u tom kontekstu ne uspijevaju kreirati ikakvu osjetniju atmosferu, zapravo jedini trenuci kad film zadobiva izražajno stilsko obilježje smješteni su u njegovu špicu, s tri protagonistice koje u punokrvnom koloru simbolički skaču na trampolinu put neba.

Glumački, Zrinka Matijević nije mogla pogriješiti s Lanom Barić kao Lininom i Ninom Violić kao Nikinom majkom, a otkrila je sjajnu malu Franku Mikolaci (Lina) kojoj je žiri propustio dodijeliti Brezu za najbolju debitanticu u Puli, no već Frano Mašković kao djevojčičin ujak poprilično je promašen, Tena Nemet Brankov kao Nika tek je djelomično uvjerljiva, a Marija Tadić kao Nikolina nije dala sve što njezin neosporan talent može pružiti. ‘Trampolin’ tako u konačnici ostaje kvalitativno donekle korektan film kojem nedostaje oblikovne modernosti i psihološke autentičnosti, jedan od brojnih uradaka koji podsjećaju da HAVC nipošto n(ij)e proizvodi(o) samo djela koja zaslužuju naklon.

1/1