Povratkom Zlatka Vidačkovića na mjesto umjetničkog ravnatelja Pulskog festivala program nacionalne konkurencije očekivano je dosegao dvocifrenu brojku – 12 filmova natječe se za Zlatne arene, od toga gotovo polovica prikazuje se premijerno. Zašto očekivano? Vidačković je uvijek težio imati što veći broj filmova u glavnoj konkurenciji i za razliku od trogodišnjeg interludija s tročlanim umjetničkim savjetom koji se vrlo pasivno odnosio prema kreiranju središnjeg festivalskog programa, onog zbog čega Pula uopće postoji na način na koji postoji (znači s izdašnom državnom potporom), povratnik u direktorsku fotelju vrlo je zainteresirano komunicirao s producentima i autorima, a ponekad je i ‘izmišljao’ filmove, pa tako i ove godine. Krajem prošlog mjeseca Vidačković je kao film festivalskog otvaranja najavio krimić Darija Plejića, no kako autor nije uspio dovršiti postprodukciju, umjetnički je ravnatelj bio prisiljen naći novi premijerni naslov za široku publiku te se odlučio za ‘Lavinu’ trija koji je svojedobno iznjedrio vrlo zapaženog ‘Jozefa’ – režisera i scenarista Stanislava Tomića, scenarista i direktora fotografije Marija Marka Krcea i producenta Joze Patljaka. ‘Lavina’ je zapravo pilot-epizoda planirane komedijske tv-serije koja je nadosnimljena u zadnji čas kako bi mogla biti prikazana u Puli u formi dugometražnog igranog filma, do čega ne bi došlo da umjetnički ravnatelj festivala nije aktivno komunicirao s producentom filma i na poticaj potonjeg de facto ga naručio. Je li se takav angažman isplatio? Po mišljenju većine kritičara koji su film sasjekli ne, međutim ‘Lavina’ zapravo uopće nije takav promašaj. Rađena na tragu poetike trojca Lazić – Kožul – Vitez, ponajprije njihove tv-serije ‘Zakon!’, promovira pomaknutu vrstu humora pristojno napučenu političkom nekorektnošću, a u središtu ima queer motive (muška i ženska homoseksualnost, moguće i transseksualnost) i, hajmo reći, kritiku (malo)građanštine. Smjesa je prilično kaotična i zabavna, osobito izvedba Roberta Ugrine u ulozi prve supruge poglavara bizarne obitelji (Stojan Matavulj) koji mora priznati da je u međuvremenu postao gej, a otvarajuća sekvenca s izoliranim epizodama Mirana Kurspahića i Svena Jakira kao gej fotografa i njegova modela gotovo je urnebesna.
Do zaključenja broja prikazana su i dva filma Anđela Jurkasa, kao i ‘Lavina’ nastala mimo HAVC-a, ‘Zbog tebe’ i ‘Fuck off I Love You’. Oba su koncipirana kao zbirke slabo povezanih vinjeta koje (uglavnom) problematiziraju ljubavne odnose različitim intonacijskim pristupima. Prvonastali ‘Zbog tebe’ slikovno silno pati od produkcijskih ograničenja koje Jurkas nije znao pretvoriti u prednosti (mediokritetska vizualnost, možda ponajviše zahvaljujući tome da je većina scena snimana u bezličnim interijerima), iako su neke epizode dobre (ponajprije ona s iznova fascinantno ledenom Ivom Mihalić), dok se aktualniji ‘Fuck off I Love You’ s tim problemom puno bolje nosi, ali pati od prevelike intonacijske neujednačenosti epizoda (raspon se kreće od melankolije s tragičnim primjesama do lakrdije) i evidentnog viška nemalog broja njih zbog čega jako trpi ritam. Epizode u završnici koje bi trebale biti najsugestivnije i slaviti napokon sretnu ljubav najslabije su, a po dobrom valja istaknuti onu s Jelenom Perčin koja demonstrira znatan komedijski dar, kao i sjetne melankolične segmente s Doris Pinčić Rogoznicom i Csillom Barath, epizode čije je prvotno ishodište u novom valu (poetika koja Jurkasu dobro leži i ne bi bilo loše da razmisli o tome da neki od sljedećih filmova koje najavljuje u potpunosti snimi u tom stilu).
