>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Najava bolja od programa

Human Rights Film Festival: Jedan od vrhunaca ovogodišnje svjetske produkcije je film ‘Neke žene’, američke nezavisne redateljice Kelly Reichardt. Iako je rabila potrošenu kompoziciju tri međusobno diskretno povezane priče, uspijela je polučiti film znatne ljepote, osobito u završnoj storiji o platonskoj ljubavi jedne mlade djevojke prema drugoj

Četrnaesto izdanje Human Rights Film Festivala na papiru je nudilo niz atraktivnih naslova, no u konačnici ipak je uzmanjkalo filmova više kvalitete. Od trojice klasika koji su se predstavili dokumentarnim uradcima najbolji je dojam ostavio Werner Herzog dinamičnim i duhovitim, dominantno razgovornim propitivanjem interneta i s njim povezanih fenomena u ‘Tko bi rekao – fantazije umreženog svijeta’. Jedan od najuglednijih dokumentarista današnjice, Sergej Loznica, nije se pak proslavio ‘Austerlitzom’ kojim propituje koncentracijske logore kao mjesta masovnog turizma: njegova strategija dedramatizacije tzv. velikih tema ovaj put je provedena kroz niz vrlo dugih kadrova-tabloa snimanih isključivo statičnom kamerom i lišenih svakog komentara osim onih povremenih turističkih vodiča, pri čemu je dojam da većina kadrova svoju duljinu duguje unaprijed određenoj formi dugometražnog filma, a ne stvarnim estetsko-spoznajnim potrebama. Stereotipno kompozicijsko zaokruživanje filma završnim ponavljanjem kadrova sličnih onima pri početku potvrđuje da je Loznica projektu pristupio prilično bezidejno.

Srodnim postupkom dugih kadrova i statične kamere služi se i Lav Diaz u dokumentarcu ‘Djeca oluje, knjiga prva’, prikazujući posljedice razornog cunamija na djeci kao protagonistima. Razlika je u tome što je Diazova struktura ipak nešto dinamičnija (uključuje i natruhe individualnih likova, dok kod Loznice gotovo ultimativno postoji samo nešto nalik kolektivnom liku ili likovima), a crno-bijela fotografija ekspresivnija nego ona Ukrajinčeva, te što filipinski sineast u završnici dopušta nekima od mladih ljudi koje snima da progovore u kameru. No oba dokumentarca pokazuju da se poetika izrazito dugih kadrova i statične kamere ponešto iscrpila ili barem da su njihovi autori zapali u manirizam.

Od tzv. poetskih odnosno ‘nepriređenih’ dokumentaraca najbolji je dojam ostavio ‘Uspon čovjeka’ mladog Argentinca Eduarda Williamsa, koji relativno svježim štafetnim principom i takoreći neprestano pokretnom kamerom prati niz mladića u raznim prostorima, ne izbjegavajući tjelesna razgolićavanja ni (homo)seksualne radnje. Netko je film opisao kao ‘kretanje tijela kroz prostor’, što je prilično vjeran opis, tim prije što Williams, čini se, za iole dublji uvid u duše svojih likova nije naročito zainteresiran.

Od igranih naslova s najboljim su preporukama stigli ‘Neruda’ Pabla Larraina, ‘Smrt Luja XIV.’ Alberta Serre i ‘Neke žene’ Kelly Reichardt. Baveći se režimskim progonom slavnog pjesnika 1948. Larrain se nepotrebno zapleo u pretencioznu metafikciju ostavljajući premali prostor poticajnim no posve usputnim erotskim prizorima, manje dojmivši nego svojim prethodnim uratkom ‘Klub’ o katoličkim svećenicima, (seksualnim) prijestupnicima koje Crkva drži u izolaciji i štiti od zakona. Umješniji je bio Katalonac Serra koji je u Francuskoj snimio sugestivan prikaz umiranja (od gangrene) najslavnijeg francuskog kralja, istovremeno diskretan i ekspresivan, uspjevši u izrazito komornoj strukturi reljefno predočiti (društveni) duh vremena. Ipak, vrhunac ovogodišnjeg HRFF-a bile su ‘Neke žene’ američke nezavisne autorice Reichardt koju pamtimo po kultnom filmu ‘Wendy i Lucy’ o mladoj nezaposlenoj radnici i njezinoj kujici. U novom uratku, jednom od vrhunaca ovogodišnje svjetske produkcije, ona rabi potrošenu kompoziciju sastavljenu od tri međusobno diskretno povezane priče (o trima ženama u bitnim trenucima njihovih života), no usprkos tome uspijeva polučiti film znatne ljepote, osobito u završnoj storiji o platonskoj ljubavi jedne mlade djevojke prema drugoj. ‘Neke žene’ vjerojatno stižu u naša kina pa će, nadamo se, biti prilike posvetiti im prostor koji zaslužuju.

1/1