S prethodna dva filma ‘Nader i Simin se rastaju’ i ‘Prošlost’ Asghar Farhadi demonstrirao je odlike rijetke u suvremenoj svjetskoj kinematografiji. Povezao je u njima složenu narativnu mrežu sa složenim, izvanredno nijansiranim psihičkim identitetima i odnosima likova, gdje vrlo važnu ulogu igra moralna dimenzija, podsjećajući na vrhunske romaneskne izdanke tzv. psihološkog realizma druge polovice devetnaestog stoljeća. ‘Nader i Simin se rastaju’ bio je svjetska filmska senzacija osvojivši Zlatnog medvjeda u Berlinu, Zlatni globus i Oscara za najbolji film na neengleskim jezicima, te se našao na prvom mjestu mnogih kritičarskih lista filmova godine, dok još fascinantnija ‘Prošlost’, snimana u Parizu, nije tako silno odjeknula, ali ipak se okitila nagradom za najbolju glumicu u Cannesu i nominacijom za Zlatni globus. Farhadi je tako postao vodeće ime prestižne iranske kinematografije, a bolji poznavaoci njegova opusa znaju da je počeo krajnje neobećavajuće, gotovo diletantskim djelcem ‘Ples u prašini’ (2003), no vidno je napredovao iz filma u film, da bi 2009. postigao prvi veliki uspjeh Srebrnim medvjedom u Berlinu za režiju dojmljivog, antonionijevski intoniranog ostvarenja ‘O Elly’. S ‘Nader i Simin se rastaju’ i ‘Prošlošću’ ušao je u red najistaknutijih svjetskih sineasta, a taj status formalno je potvrdio i zadnjim uratkom ‘Trgovački putnik’ koji je u Cannesu nagrađen za najbolji scenarij i glumca, a nedavno i Oscarom za najbolje djelo na neengleskom.
‘Trgovački putnik’, kao i često kod Farhadija, u središtu ima napetost u odnosu supružnika, kroz koju se reflektira emotivno obojen voljni i moralni sukob. Riječ je o dvoje kazališnih glumaca, Emadu (Shahab Hosseini) i Rani (Taraneh Alidoosti), koji silom prilika privremeno unajmljuju stan ne znajući da je u njemu stanovala prostitutka. Ta okolnost dovest će do incidenta u kojem će Rana prilikom tuširanja postati žrtvom neznanog uljeza, iako ostaje nejasnim što joj je neznanac učinio (ili nije). Ona trpi psihičke traume i traži od Emada da se čim prije presele, međutim on umjesto potrage za novim stanom počinje tražiti počinitelja ne pokazujući previše emotivnog angažmana prema njoj, nošen prije svega idejom kažnjavanja krivca. Razotkriva se kao čistunac koji sebe postavlja za moralnu vertikalu pozvanu suditi drugima, postajući sve antipatičniji , no u samoj završnici otvorenim ostaje mogućnost da je ipak, barem do neke mjere, bio u pravu. Na razini individualnog lika i problemske situacije to bi trebalo sugerirati kompleksnost, no takav dojam baš i ne ostaje jer tokom cijelog filma Farhadi psihološki sloj postavlja znatno tanje nego što smo navikli u njegovim najboljim radovima. Na simboličko-općoj razini, pak, takva ambivalencija doima se pomalo kalkulantskom: ako Emad simbolizira islamistički režim, a svakako ga se može tako čitati, zadnja točka raspleta ostavlja mogućnost da se represivni poredak, nakon što je prethodno izložen oštroj kritici, ipak rehabilitira. Film se na neki način dodvorava i američkoj publici jer kazalištarci postavljaju kapitalno djelo američkog teatra, Millerovu ‘Smrt trgovačkog putnika’, što je uz žanrovske natruhe trilera možda i glavni razlog osvojenog Oscara u konkurenciji s nesumnjivo boljim filmom kakav je ‘Toni Erdmann’. Kao triler, ‘Trgovački putnik’ malčice je traljav jer postupak uljeza koji suprugu omogućuje da mu uđe u trag vrlo je neuvjerljiv, a dramaturški film pati i od posve nejasnog, snažno uvedenog, a onda sasvim marginaliziranog lika Emadova učenika. Očito, riječ je o ostvarenju s podosta problema i vidnim padom kvalitete u odnosu na ključne Ferhadijeve radove, ali nadajmo se da je to samo autorova prolazna slabost.
