>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Otkrivanje davno otkrivenog

Denis Villeneuve, ‘Dolazak’ (2016): Koncepcijski dezorijentiran film koji svoju publiku tretira kao pobornike Trumpa i Željke Markić

‘Dolazak’, novi film Denisa Villeneuvea, možda i najuglednijeg holivudskog sineasta današnjice, stigao je s izvrsnim preporukama. Vrlo naklonjene kritike i oduševljeni filmofili tvrdili su kako je riječ o najboljem SF-u u posljednjih poprilično godina, a osim Villeneuvea, kao dobra garancija za takve najave poslužio je i ugledni glumački dvojac Amy Adams i Jeremy Renner. Doista, ‘Dolazak’, adaptacija priče uglednog Teda Chianga, vrlo je ambiciozno postavljen film. Iako za holivudsku A produkciju barata sa skromnim proračunom od pedesetak milijuna dolara, dizajnerski je više-manje besprijekorno ostvaren, pri čemu se posebno izdvajaju eksterijer i interijer gigantske ‘ljuske’ kojom su izvanzemaljci stigli na naš planet i u kojoj borave, te sami alieni, smišljeni kao neka kombinacija mekušaca i drveća. I užerežijski film je, očekivano, sigurno vođen, odgovarajućim ritmom, vizualno dojmljivo, glumci su, također očekivano, na nivou. Ukratko, ekipa koja se okupila da bi film realizirala na osnovnoj, profesionalno-zanatskoj razini nije podbacila. No stvari stoje kudikamo manje dobro ako prihvatimo visinu letvice na koju sam film cilja.

Glavni problem ‘Dolaska’ leži u raskoraku između scenarija koji potpisuje Eric Heisserer, autor bez ozbiljnih referenci, i Villeneuveove redateljske izvedbe. Ključne su poruke filma, plasirane u scenariju, da vrijeme nije linearno, da su (jezična) značenja klizna i podložna interpretaciji, te da život treba prihvatiti i kad je neizmjerno bolan, jer donosi sa sobom dragocjene trenutke ljepote. Odmah uz bok navedenom jest afirmacija međuljudskog (međunacionalnog) razumijevanja i suradnje naspram prevladavajućih podjela i neprijateljstava. Same te vrijednosti, dakako, (uglavnom) nisu sporne, međutim problem je u tome što su plasirane kao neka velika, de facto mistična otkrića, kao da se film izrazito dominantno obraća publici koja nikad nije čula za kvantnu fiziku odnosno novije teorije svemira, kao da poststrukturalističke teorijske spoznaje već prije podosta vremena nisu prodrle u popularnu kulturu i kao da ideja miroljubive aktivne koegzistencije nije stara više od pola stoljeća. Naposljetku, kao da Kubrick nije ‘2001: Odiseju u svemiru’ snimio prije 48, a Tarkovski ‘Solaris’ prije 44 godine.

Villeneuve naime ‘Dolazak’ režira u izrazito povišenom, ‘metafizičkom’ modusu, očito se oslanjajući na spomenute velike prethodnike, no problem je što barata s neusporedivo tanjim polazišnim materijalom, tj. scenarijem koji ne samo da otkriva davno otkriveno, nego je na stanovitim mjestima upravo petparački trivijalan. Pa tako npr. moramo progutati pobunu šačice vojnika koji su, motivirani desničarskim propagandistom s interneta, neznano kako uspjeli dobaviti i postaviti eksploziv kojim žele uništiti izvanzemaljce, kao i uobičajenu holivudsku propagandu po kojoj su Kinezi i Rusi agresivci, a Amerikanci oličenje tolerancije. Uz to, nominalno drugi glavni lik znanstvenika ispostavlja se narativnim viškom odnosno pukim dramaturškim pomagalom, a ključno otkriće filma da je ono što smo smatrali prologom zapravo neka vrsta epiloga, odnosno da su flashbackovi zapravo flashforwardi – poprilično je banalno.

Kad se tome doda Villeneuveovo neskriveno kopiranje Terrencea Malicka, i to onog u čemu potonji i nije pretjerano jak – poetizacijske stilizacije flashback/flashforward fragmenata, dolazimo do konačne prosudbe: ‘Dolazak’ je tehnički dojmljiv, no koncepcijski dezorijentiran film koji svoju publiku tretira kao pobornike Donalda Trumpa i Željke Markić koje treba prosvijetliti. Srećom, još ima onih drugačijih kojima Villeneuve usprkos svom daru ne može prodati rog pod svijeću, tj. solidno djelce pod veliku umjetnost.

1/1