‘Odred otpisanih’, najnoviji izdanak holivudskog ‘superžanra’ superherojskih spektakala, iščekivan je s popriličnim nadama. Ime njegova scenarista i režisera Davida Ayera u mnogima je budilo optimizam: riječ je o potpisniku scenarija ‘Dana obuke’, jedne od snažnijih krimi-drama u posljednjih petnaestak godina, a u tom žanru Ayer se i redateljski istaknuo s nekoliko (precijenjenih) uradaka, dok je tehničku kompetentnost za režiju spektakla pokazao onim smještenim u doba Drugog svjetskog rata, ‘Fury’. Drugi razlog optimizma bila je relativno svježa (u superherojskom kontekstu) ideja o skupini opakih negativaca na pozitivnom zadatku, nadahnuta temeljnim filmom takve tematike ‘Dvanaest žigosanih’, ali i atraktivan trailer koji je nagoviještao zabavno i provokativno ostvarenje prepuno živopisnih likova i sočnog dizajna. No kad se film našao u kinima, pokazalo se da su pozitivna očekivanja bila poprilično pretjerana.
Priča starta kad voditeljica jednog od odjela američke tajne službe odluči formirati posebnu jedinicu sastavljenu od zatočenih superzlikovaca. Njihov zadatak je suprotstaviti se potencijalnim agresorima obdarenima supermoćima, no stvari otpočetka krenu krivim smjerom jer se razorna vještica koja nastanjuje ljupko tijelo mlade znanstvenice, čiji je dečko specijalac i vođa odreda, otela kontroli i prijeti uništiti ljudski svijet. Ayer gledatelje u film uvodi portretiranjem članova odreda, pri čemu svakog prati nekom od zaraznih pjesama i već tu se vidi da nije dorastao prosedeu za kojim je posegao. Umjesto očekivane energičnosti i poletnog ritma isporučuje tromost, navodeći na pomisao kakva bi sve čuda Tarantino napravio u istoj situaciji.
No nije samo stvar u energiji i ritmu, Ayer ni sadržajno ne uspijeva većinu prezentiranih likova učiniti zanimljivima. Preuzeo je na sebe zadaću baratanja s desetak potencijalno jakih karaktera, što je potencijalno veliko bogatstvo svakog filma, međutim nije bio sposoban tu zadaću ispuniti. Lik koji dobiva najveći prostor – savršeno vješt plaćeni ubojica – možda je i najmanje zanimljiv, ali zahvaljujući učinkovitoj i šarmantnoj izvedbi Willa Smitha uspijeva zadobiti stanovitu punoću. Neki drugi gotovo da se svode na puko popunjavanje zadanog broja, pri čemu je računica valjda bila da će svojom ekspresivnom pojavom nadoknaditi manjak profiliranja. Svakako, daleko najbolja sastavnica filma je Margot Robbie u ulozi bivše psihijatrice koja je postala ekstrazla družica zloglasnog Batmanova protivnika Jokera – Robbie ne samo da izgleda sjajno nego je, kao i u ‘Vuku s Wall Streeta’, filmu koji ju je lansirao u orbitu, njezina iznimna senzualnost bitna karakterizacijska odrednica koju odlično nadopunjuje fascinantno razigranom duhovitošću. Odlična je i Viola Davis kao beskrupulozna začetnica odreda, ali njezin je lik, nažalost, napisan preskučeno, kao što je previše skučen i potencijalno najintrigantniji odnos filma, onaj ljubavni mlade znanstvenice kojom je zavladala vještica (Cara Delevingne) i vođe odreda (Joel Kinnaman).
‘Odred otpisanih’, uobičajeno za tu vrstu produkcija, pati i od motivskih proizvoljnosti i nelogičnosti, no najveća mu je mana, opet uobičajeno i već napola rečeno, davanje prednosti ispraznoj akciji i specijalnim efektima pred građenjem likova i odnosa. U završnici stvar se popravlja upravo zato što je likovima dopušteno da napokon malo prodišu i dobiju okus, boju i miris, a uz to se i humaniziraju i solidariziraju jedni s drugima, pa na kraju film ispadne nešto bolji nego što se većim dijelom njegova trajanja činilo da će biti. Premalo za zadovoljstvo, dovoljno da se kaže da vrijeme provedeno u kinu nije bilo posve uzaludno.
