Otkad je krenuo njegov veliki kvalitativni uspon koji ga je naposljetku doveo u vrh aktualnih hrvatskih filmskih autora, Branko Schmidt nije stao i čini se da ne namjerava. Prisjetimo se, debitirao je još u jugoslavensko doba adaptacijom monodrame i scenarija Fabijana Šovagovića ‘Sokol ga nije volio’ (1988.), prvim jugoslavenskim filmom koji se bavio motivom tzv. križnih puteva u danima nakon Drugog svjetskog rata, zbog čega mu je dio hrvatske kritike bio jako naklonjen precjenjujući njegove ukupne domete, a jugoslavenska je produkcija bio i ‘Đuka Begović’, nastao 1991., no premijerno prikazan u doba kad se Jugoslavija već raspala pa ga nitko nije ni doživio kao de iure jugoslavenski film. Bila je to ambiciozna, epski i proetnografski postavljena prilagodba romana Ivana Kozarca, no završila je u neuvjerljivoj pompoznosti i ispraznosti.
U srcu olovnih devedesetih Schmidt nije promijenio samo način pisanja svog prezimena (prva dva filma potpisao je kao Šmit), nego se upregnuo u notorno ‘širenje istine o Hrvatskoj’, polučivši prvo beskrvno djelce ‘Vukovar se vraća kući’ (1994.), kojim je umjesto očekivanog raspirivanja intenzivnih pozitivnih emocija izazvao opće razočaranje (ponajprije samih Vukovaraca), a onda i ksenofobično-mizogini rad ‘Božić u Beču’ (1997.), samo dno svog opusa i jedan od zloglasnih hrvatskih filmova prve HDZ-ove dekade. Nakon dva prijelazna, kvalitativno korektna uratka početkom nultih godina (‘Srce nije u modi’ iz 2000. i ‘Kraljica noći’ iz 2001.), ugođajnom socijalnom krimi-dramom ‘Put lubenica’ (2006.) ugodno iznenađuje kritičare, da bi ga adaptacije romana Ive Balenovića ‘Metastaze’ i ‘Ljudožder vegetarijanac’ (prva 2009., druga 2012.) učinile jednim od najrelevantnijih aktualnih hrvatskih sineasta. Napokon, gotovo godinu dana nakon nacionalne premijere u Puli i više od godinu dana nakon svjetske premijere u Moskvi, njegov novi film ‘Imena višnje’ našao se na domaćem kinorepertoaru.
‘Imena višnje’ nastala su prema scenariju filmski sve aktivnijeg književnika Josipa Mlakića i bave se životnom svakodnevicom postarijeg bračnog para (Ivo Gregurević i Nada Đurevska) što se vratio na selo obnoviti ratom poharano, relativno izolirano imanje. Riječ je o tipično patrijarhalnoj relacijskoj dinamici: on je dominantna osoba s velikom snagom volje, ona pasivna i ne naročito samopouzdana, a njezina demencija, koja polako napreduje kroz godišnja doba, njega čini dodatno nervoznim i s vremenom sve začuđenijim, da bi naposljetku shvatio da se radi o teškoj bolesti i to saznanje napokon će ga (diskretno) emotivno otvoriti. Schmidtov film najbolji je kad se bavi prikazivanjem seoskih poslova čvrsto podijeljenih na muške i ženske (pri čemu režisera oni muški očito više zanimaju pa ženski ostaju nedovoljno elaborirani), odnosno kad njime dominira atmosfera autentične ruralnosti, prilično rijetka u hrvatskoj kinematografiji bez obzira na mit o dominaciji ruralnog kojoj je tobože (bila) podvrgnuta. Motiv dementnosti koji s vremenom postaje nosećom temom u takvom se kontekstu, a i s obzirom na opći trend bavljenja Alzheimerovom bolešću, doima ponešto artificijelnim, osobito u paru s nepotrebnim iskoracima u eksplicitni simbolizam, te zapravo odvodi film u krivom smjeru.
Schmidt je propustio veliku priliku hrvatskoj kinematografiji podariti ostvarenje koje bi snažnijim epskim zamahom u ruralno-prirodnoj ambijentaciji asociralo na znamenite radove Jana Troella i Ermanna Olmija, ali barem je podsjetio na vrijedan ruralni dio opusa Kreše Golika. I nakon ‘Puta lubenica’, ‘Metastaza’ i ‘Ljudoždera vegetarijanca’ nesumnjivo potvrdio da je dobra autorska konstanta nacionalne kinematografije.
