>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Rani radovi

‘Mladi Karl Marx’ (Subversive Film Festival): Standardna biografska priča o privatnim i aktivističkim životima začetnika marksističke teorije, garnirana čak i trunkom seksa te nešto ‘avanture’, kao i pokojom, prilično dekontekstualiziranom filozofskom idejom

Deseto izdanje Subversive Film Festivala otvoreno je filmom ‘Mladi Karl Marx’ Raoula Pecka, rođenog Haićanina odraslog u Kongu koji je srednje i visoko obrazovanje stekao u SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj, a u drugoj polovici devedesetih godinu je dana bio ministar kulture Haitija. Njegov aktivizam obično se opisuje kao nacionalno-lijevi, na tragu ljevičarskih nacionalnih pokreta na primjer u Africi tokom šezdesetih (prvu pozornost relativno šire filmske javnosti stekao je 2000. biografskom dramom ‘Lumumba’ o naslovnom kongoanskom političaru, imperijalističkom silom svrgnutom s premijerskog položaja i ubijenom), i navodno nije baš na ti s Marxom i marksizmom. Doduše, za potrebe filma o Marxu kako ga je zamislio i realizirao u suradnji s koscenaristom Pascalom Bonitzerom, inače nekadašnjim maoistom, neka velika upućenost i nije bila potrebna.

‘Mladi Karl Marx’ zapravo je film o mladim danima i ranoj suradnji Marxa i Engelsa, od prvog plodonosnog susreta 1844. preko preuzimanja glavne riječi u Savezu pravednih i njegova pretvaranja u Savez komunista, do Manifesta komunističke partije 1848. Međutim, sukladno aktualnom revivalu Marxa i poprilično raširenoj nekoj vrsti prezira prema Engelsu kao onom koji je u kasnoj fazi primitivizirao izvorne Marxove (i vlastite) misli, očito je bilo oportunije u naslov staviti samo onog popularnijeg. Dalje, Peck je, čak i ako nije marksist, preuzeo ultimativnu marksističku fascinaciju Marxom te u njegovom filmu potonji figurira kao superioran um naspram svih u svom okruženju (Stirnera, Proudohna, Bakunjina), uključujući, dakako, i Engelsa kojeg lakoćom pobjeđuje u krčmarskoj partiji šaha, premda film daje do znanja da je Friedrich zvan Freddy Karlu prvi skrenuo pažnju na nedovoljnu upućenost u ekonomske probleme te mu preporučio čitanje klasika engleske ekonomske misli.

Zapravo jedina osoba koja se prikazuje kao ravna Marxu njegova je (aristokratska) supruga Jenny, što je vjerojatno dug političkoj korektnosti zahvaljujući kojoj je izrazito naglašena emancipiranost i Engelsove nevjenčane družice iz radničke klase, Mary Burns. Pritom se film ne zamara činjenicom da je Jenny u braku s Karlom rodila sedmero djece u uvjetima konstantne oskudice, moguće zato što bi taj podatak mogao sugerirati njezinu (dubinsku) patrijarhalnost, a to nije dojam koji su autori željeli polučiti. Njihov je cilj bio zanatski solidno, dizajnerski kompetentno (vrlo dobra rekonstrukcija perioda) ispričati standardnu biografsku priču o privatnim i aktivističkim životima začetnika marksističke teorije, garniranu čak i trunkom seksa (između Karla i Jenny) te nešto ‘avanture’ (Karl i Friedrich u bijegu pred policijom), kao i pokojom, prilično dekontekstualiziranom filozofskom idejom, i u tome su više-manje uspjeli. Je li to vrsta ambicije koja se očekuje od ljudi s pedigreom ljevičarskih aktivista, drugo je pitanje.

Sam početak, uvodna scena šumskog nasilja nad siromašnim skupljačima otpalih grana drveća, praćena Marxovim citatom, obećavala je više, jedan esejistički filmski pristup, no ako je takva ideja i postojala, od nje se smjesta odustalo. Najzanimljivija scena nalazi se pri kraju filma, kad Engelsova Mary šokira Karlovu Jenny lakonski joj rekavši da će Freddy možda imati dijete, ali ne s njom nego njezinom mlađom sestrom koja ga jako voli, a ubrzo nakon toga slijedi slika slatke djevojčice u čijoj je pozadini francuska trobojnica – značenje nije najjasnije, ali slika je dojmljiva. A što se tiče samog filma, on nije naročito dojmljiv, ali hajmo reći da je solidno uslikan, pa eto – bolje išta nego ništa. Valjda.

1/1