Čemu uopće snimati (dokumentarne) filmove o suvremenom životu u Sjevernoj Koreji ako svi ti filmovi uvijek poručuju isto: to je država u kojoj su komunistički režim i ideologija dosegli zastrašujuće karikaturalnu mutaciju, podčinjujući kompletno društvo na način jako sličan onom prorokovanom u slavnim antiutopijskim djelima 20. stoljeća. Poznato je da svaki strani sineast koji dobije dozvolu snimanja zajedno s njom dobiva i stalnu pratnju u vidu vodiča i kontrolora onog što se snima, te da se potom sve svodi na to da filmaši pronađu način da plasiraju ono što su unaprijed znali i što njihova (zapadnjačka) publika očekuje – stvarni život u DNR Koreji jest bijedan, a režim stvara propagandnu konstrukciju kojom to nastoji prikriti te plasirati lakiranu sliku ugodne egzistencije, istovremeno ponosno promovirajući kult ličnosti dinastije Kim, nesvjestan grotesknosti koju time polučuje. Vidjeli smo to u više navrata, od recimo profesionalno odrađenog reportažnog doksa bivšeg HRT-ova novinara Josipa Šarića, preko sramotno fabricirane kontrapropagande ‘Crvena kapela’ danskog hohštaplera Madsa Brüggera, do najnovijeg priloga uglednog rusko-ukrajinskog sineasta Vitalija Manskog, ‘Ispod Sunca’.
Manski je autor koji se trudi da same slike pokažu pravo stanje, iako se u tri navrata odlučio poslužiti i natpisima da bi bolje objasnio situaciju. A ona se sastojala od toga da je dobio dozvolu snimanja dokumentarnog filma o običnoj sjevernokorejskoj obitelji u Pjongjangu, no po scenariju nadležnih sjevernokorejskih djelatnika koji su birali i obitelj i lokacije, a bome su i režirali – na setu su ‘glumcima’ davali upute kako točno interpretirati rečenice koje su sami napisali, ponavljali scene itd.; Manskom je ostalo nadati se da će uspjeti uhvatiti koji autentičan prizor, što se tu i tamo i dogodilo. Tako su najdirljiviji kadrovi filma oni kad njegova protagonistica, mala Zin-mi koja se sprema za primanje u pionire, prolazi naporne baletne vježbe koje je iscrpljuju, a naposljetku se slama od presije snimanja te proplače u krupnom planu. Manski je humanist koji diskretno suosjećajno prikazuje užas egzistencije u totalitarnom sustavu eksplicitnog ispiranja mozga od malih nogu nadalje, ali u njegovom filmu, kao i Brüggerovom, zanimljivo je obratiti pažnju na stvari koje gotovo nitko ne primjećuje uslijed fokusiranja na ‘bitno’ – raskrinkavanje propagande jednog ultrarigidnog režima. Na primjer, usprkos nesumnjivom totalitarizmu, u Sjevernoj Koreji nema modne uniformnosti koja je bila na snazi u Maovoj Kini – osobito ženska odjeća je podosta raznolika, cipele su i s ravnim đonovima i s većim i manjim potpeticama, očito postoje razne vrste trenirki. Također, ostvarenje Manskog upućenije gledatelje podsjeća da je svaki film, uključivo dokumentarce, uvijek ovakva ili onakva konstrukcija (npr. slavni Flahertyjev rani doks ‘Nanook sa sjevera’ lažirao je obitelj naslovnog junaka), a spremnost na glumu običnih Sjevernokorejaca itekako može asocirati na glumačku suverenost takoreći svakog Amerikanca koji se pojavi pred reportažnim ili reality kamerama – i jedni i drugi medijski su izdresirani, samo na različite načine.
Zapravo, Sjeverna Koreja i nije nam tako silno daleka, ne samo onima koji su iskusili (jugoslavenski) komunistički socijalizam, nego svima – dovoljno je spomenuti indoktrinaciju vjeronaukom od jaslica nadalje u aktualnoj Hrvatskoj (i mnogo šire), ili općezapadnjačko (ali i sjevernokorejsko!) uniformno prihvaćanje/nametanje kravate kao ultimativnog modnog garanta ozbiljnosti svake muške javne osobe. Eksplicitna karikaturalnost jednog apsurdnog režima prikriva tolike zapadnjačke niskoumnosti, i zato je ovdje tako dobrodošla za eksploatiranje.
