Svakodnevni smiren život uz osobu koju voliš, u ambijentu koji osjećaš svojim, radeći posao koji ti omogućuje da slušaš i promatraš ljude u njihovoj raznovrsnosti, što te opet može nadahnuti na samozatajno pisanje stihova, a ponekad ta ugodna rutina življenja biva obogaćena nekim osobitim susretom, poput onoga s apartnom djevojčicom pjesnikinjom ili japanskim turistom ljubiteljem poezije – ono je što opisuje i afirmira zadnji film Jima Jarmuscha ‘Paterson’. Naslov se odnosi na istoimenog protagonista koji živi u istoimenom gradiću u državi New Jersey i radi kao vozač autobusa, a radnja obuhvaća tjedan dana protežući se od ponedjeljka do ponedjeljka, započinjući svakog (radnog) dana junakovim jutarnjim buđenjem i završavajući njegovim boravkom u baru koji svake večeri posjećuje šećući psa.
Paterson (briljantni Adam Driver) diskretna je senzibilna duša, zaljubljenik u poeziju koju zapisuje u bilježnicu prije početka smjene i odmarajući se pokraj vodopada, a glavni pjesnički orijentir mu je slavni američki modernist William Carlos Williams, autor poeme ‘Paterson’ nastale kao (prizemljeni, ‘realistički’) odgovor na Eliotovu ‘Pustu zemlju’ i Poundove ‘Cantos’. Istovremeno, sam film svojevrsno je Jarmuschovo poetičko samoidentificiranje s Williamsom nasuprot (površinski) smjelijih eliotovskih i poundovskih stilskih prodora u poeziji i na filmu. Paterson živi s družicom Laurom (Golshifteh Farahani) i spomenutim psom Marvinom (Nellie) u dražesnoj kućici americana stila, što je prilika da film na svoj diskretan način bitno progovori i o ljubavi kao osjećaju i odnosu. Nezaposlena Laura, koja dizajnira odjeću i prozorske zavjese, sprema kolače za natjecanja i sanja da će postati country zvijezda, vrlo je različita od Patersona – dok je on introvertiran i pasivan, ona je otvorena, razigrana i nadasve aktivna. I potiče ga da objavi svoje pjesme, što njemu nikako nije na prvom mjestu. Ona ga voli i on nju voli, što i eksplicira u jednoj od pjesama kazujući otprilike da mu se sviđaju i druge djevojke, ali da bi bio posve uništen kad bi ostao bez nje, što je vrlo istinit, ali rijetko tematiziran djelić erotske prirode mnogih od nas. Kao što je i sam ljubavni odnos Patersona i Laure vrlo autentičan u svojoj dinamici kontrastnih osobina koje se zbog nekog dubljeg razloga međusobno privlače, ali ne uvijek bez nekih tihih, neizrečenih, malih trauma, jer suprotno popularnoj psihologiji ljude u erotskim odnosima mnogo više privlače međusobne sličnosti nego razlike. S tim je povezan jedini dramatičan trenutak filma u standardnijem smislu riječi, kad Marvin, koji je čini se više Laurin nego Patersonov pas, uništi Patersonovu pjesničku bilježnicu, što njega pogodi više nego što bi se očekivalo, te taj incident postaje nenadani pokretač njegove tuge u kojoj kao da se može naslutiti i žal za tim što mu Laura nije sličnija i bliža, bez obzira na to što je njegova ljubav za nju neupitna.
To su dragocjeni trenuci Jarmuschova filma, koji sadrži još nekoliko izvanrednih prizora (na primjer spomenuti susret s djevojčicom pjesnikinjom), ali u cjelini dojam je da je znameniti sineast, ne prvi put, postao pomalo i žrtvom svog minimalističkog pristupa, ili obratno, da ga (ponovno) koristi kako bi sakrio/opravdao nedostatak (scenarističkih) ideja. ‘Paterson’ je od onih filmova koje čovjek voli jer pronalazi u njima trenutke nježnosti i istine i kroz njih iznova prepoznaje drag mu autorski senzibilitet, ali objektivno govoreći, riječ je o ostvarenju pomalo infantilnog pristupa naraciji i poeziji, no ta je infantilnost simpatična, a ionako je subjektivno uvijek važnije od (tzv.) objektivnog. Najkraće, ‘Paterson’ je vrlo nesavršen film koji izaziva vrlo pozitivne emocije.
