>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Filmska kritika: Stereotipna komedija

‘Sve najbolje’ (2016): Pitak filmić snimljen lakom redateljskom rukom, ali i nedostatno raspisano djelce koje se previše priklanja stereotipima, a i nije onoliko smiješno i dirljivo koliko bi jedna romantična komedija koja nadasve uvažava gledateljske potrebe trebala biti

Napokon odlučivši odmoriti se od pučko-humoristične TV serije ‘Odmori se, zaslužio si’, Snježana Tribuson nakon desetak godina vratila se kinematografiji. Autoričin novi film ‘Sve najbolje’ u popriličnoj je mjeri parafraza njezina najpopularnijeg naslova ‘Tri muškarca Melite Žganjer’: opet je riječ o romantičnoj komediji čiji je noseći lik iznova punašna slastičarka u potrazi za ljubavlju (Ksenija Marinković), opet je na djelu narativ s paralelnim fabularnim linijama i opet se u jednoj od njih javlja hispanofoni muškarac (Ozren Grabarić), samo sada kao operni pjevač umjesto nekadašnjeg junaka sapunica. Među bitnim su novostima djelomično uvođenje (radne) seoske ambijentacije kao oneobičavajućeg konteksta za opernu pjevačicu u bijegu od kraha ljubavne veze i profesionalnog zasićenja (Renata Pokupić) te motiv lezbijske ljubavi vezan uz sporedni lik slastičarkine sestre (Jasna Bilušić), koji bi također u hrvatskom okruženju unutar populističkog žanra trebao djelovati pomalo začudno.

‘Sve najbolje’ možda je režiran poletnijom rukom od ‘Tri muškarca Melite Žganjer’, ali scenaristički se čini tanjim. Tribuson je filmom posijala nemali broj više ili manje efektno predstavljenih likova, dovevši neke od njih u kompozicijsko-karakterizacijskoj mreži do pozicije povezivanja dvaju glavnih narativnih nizova (onog slastičarke i onog operne pjevačice), no premalo njih je raspisala, doista učinila karakterima. Na primjer odnos slastičarkine sestre i njezine partnerice (Lucija Šerbedžija) sveden je na usputnu natruhu jer partneričin lik je tek funkcija, dok s druge strane velik prostor dobiva ‘narodski’ zavodnik, izrazito stereotipan lik u stereotipnoj izvedbi Gorana Navojca. Ideja da se dobroćudna slastičarka finijeg senzibiliteta ‘kao šiparica’ zaljubi u tog razmetljivog i tek donekle šarmantnog pivopiju također je jako stereotipna, no Snježana Tribuson priznaje da se stereotipima voli priklanjati, a kad je riječ o komediji, nemali će je broj filmologa u tome poduprijeti tvrdeći da je filmska komedija žanr ključno oslonjen na stereotipe.

Potpisnik ovih redaka na to samo može reći da svaki ambiciozniji autor želi razbiti ili barem rastegnuti okvire žanra kojem pristupa, iako je, dakako, legitimno i ‘rezbariti’ unutar zadanih granica, no bit će zanimljivije ako se to čini s određenom svježinom. Tribuson ju je pronašla u istaknutoj opernoj pjevačici Renati Pokupić, filmskoj debitantici ugodnog oblika i solidne izvedbe te privremenim smještanjem njezina lika na selo (nažalost, seoska epizoda prekratko traje i ostaje daleko od ispunjenja svojih potencijala), no tu svježinu znatnim dijelom zagušuje spomenutim prevelikim prostorom danom klišeiziranoj karakterizaciji i izvedbi zavodnika Gorana Navojca, čemu se pridružuje i sporedni lik dražesne, ali beznadno ljubavno naivne medicinske sestre u izvedbi Dore Fišter. Ideja da se u pozadini, drugom ili trećem planu izrazito feel good usmjerenog filma događaju neugodne stvari predočene na humorni način (samoubojstvo, smrt starca na gradskoj klupi) načelno je dobra, međutim u realizaciji je svedena na usputnu dosjetku. A i završnica nastupa nekako previše naglo, kao odrezana, iako su likovi i odnosi nudili materijal za barem još jednu razvedeniju scenu.

Sažeto rečeno, ‘Sve najbolje’ pitak je i simpatičan filmić lake redateljske ruke i suverenih glumačkih nastupa Ksenije Marinković i Bogdana Diklića (kao benignog oca operne pjevačice), s dopadljivim izvedbama Renate Pokupić i Ozrena Grabarića, ali i nedostatno raspisano djelce koje se previše priklanja stereotipima, a i nije onoliko smiješno i dirljivo koliko bi jedna romantična komedija koja nadasve uvažava gledateljske potrebe trebala biti.

1/1