Nije lako shvatiti što je uglednog autora poput Arsena Antona Ostojića nagnalo da snimi nižerazredni film poput ‘F20’. Ostojićev dugometražni debi ‘Ta divna splitska noć’ (2004) jedan je od najistaknutijih hrvatskih filmova nultih godina, nominiran od Europske filmske akademije za otkriće godine, dobitnik specijalne nagrade žirija u Sarajevu i drastično oštećen u Puli gdje je žiri predvođen oskarovcem Brankom Lustigom ovjenčao Vrdoljakovu papazjaniju ‘Duga mračna noć’. Sljedećim naslovom, redateljsko-glumački prenapumpanim ‘Ničijim sinom’ (2008), temeljenim na drami i scenariju Mate Matišića, pulski dugovi su vraćeni jer mu je dodijeljena Velika zlatna arena za najbolji film i režiju (pokraj dojmljivijih uradaka kakvi su Ogrestin ‘Iza stakla’, Matanićevo ‘Kino Lika’, pa i Rušinovićev ‘Buick Riviera’), da bi vrlo solidni ‘Halimin put’ (2012) osvojio nagradu publike u Puli s najvećom prosječnom ocjenom dotad, te dospio do uglednih festivala u Kairu i Tallinnu. Uglavnom, Ostojićev mali opus temeljio se na kreativnoj ozbiljnosti i ambicioznosti, a kvalitativni dosezi tog opusa bili su u najmanju ruku dobri. Nakon ‘Halimina puta’ autor je pokušao snimiti svoj prvi anglofoni dugometražni film ‘The Man in the Box’, dramu s motivom holokausta smještenu u Austriji za vrijeme Drugog svjetskog rata, no iako je snimanje trebalo biti obavljeno još u jesen 2015., do danas nema nikakvih novih informacija o projektu. Nakon što nije uspio realizirati taj svoj namjeravano probojni projekt na svjetsko tržište (glavnu je ulogu trebala igrati njemačka zvijezda Thomas Kretschmann), Ostojić se odlučio okrenuti žanrovskom filmu pa se prihvatio ekranizacije scenarija debitanta Hrvoja Sadarića, čiju mu je produkciju HAVC odbio podržati tri puta zaredom. Stoga je dotični naslov, ‘F20’, snimio nezavisno, no kad je konačni rezultat ugledao svjetlo dana, bilo je jasno da su HAVC-ovi izbornici bili u pravu (iako je naposljetku HAVC ipak filmu dodijelio sredstva za postprodukciju).
‘F20’ u svojoj otprilike prvoj trećini ili čak polovini jest spoj tinejdžerske romantične komedije i socijalne drame. Studentica Marina (Romina Tonković) radi kao dostavljačica u pizzeriji svog grubog konzervativnog oca Mate (Mladen Vulić) i sanja o odlasku na party na Zrće s najboljom prijateljicom Irenom (Lana Ujević), čemu se otac protivi. Dostavljajući pizze Marina upozna mladog Filipa (Filip Mayer), ovisnika o kompjuterskim igricama koji joj se smjesta svidi, i njih dvoje počnu se družiti. Ukradu novac Marininom ocu i kreću prema moru bježeći od pobješnjelog Mate, s tim da se u međuvremenu dogodi i jedno ubojstvo, te završe u vikendici Filipovih roditelja. Kriminalistički žanrovski prijelaz odvodi potom film na tlo horora, pri čemu je taj prijelaz izveden potpuno mehanički. No mnogo gora od nepodmazanih kotačića žanrovskih prijelaza jest sama izvedba horora kao žanra. Ispostavit će se da Filip ima dijagnozu F20, tj. shizofreniju, a prijelaz u patološko stanje odražavat će se na njegovom licu jednom od najdiletantskijih facijalnih gluma u povijesti hrvatske kinematografije. I ne samo da je mladi Filip Mayer potpuno nedorastao glumačkom zadatku, nego karikaturalnu jednodimenzionalnu rolu nudi i iskusni Mladen Vulić kao otac, kao što je i čitava trilersko-hororska redateljska realizacija karikaturalna u svom amaterizmu. To što je film do prijelaza u horor mogao dobiti prolaznu ocjenu, i to što su Romina Tonković i Lana Ujević u ulogama erotski nesputanih djevojaka glumački korektne pada u vodu pred naletom izvedbenog diletantizma u drugoj polovici filma, pri čemu točku na i stavlja nemušto uokvirivanje narativa simboličkim prizorima sa Zrća. Što je ovo trebalo Arsenu Antonu Ostojiću zna valjda samo on sam.
