Novosti

Kultura

Filmska kritika: Uprskano rasprskavanje

Luca Guadagnino, ‘Rasprskavanje’ (2015.): Psihološki tanak prikaz ljubavnog četverokuta s dosta praznog hoda

Vj3dzrqfpmhui1s8kqaahue1d4a

Blazirana egzistencija dokonih evropskih turista

Talijanski režiser Luca Guadagnino kod nas je najpoznatiji po filmu ‘Melissa P.’ iz 2005., adaptaciji bestselera ‘Sto poteza četkom prije spavanja’ u kojem je sicilijanska maloljetnica Melissa Panarello opisivala svoja (mazohistička) erotska maštanja i seksualna iskustva. Dok je roman bio spoj kičastog roto-ljubića i pornića, filmska je verzija pornić spojila s obiteljskom dramom, afirmirajući žensku (međugeneracijsku) solidarnost. Drugim riječima, Guadagnino je stvar postavio nešto ambicioznije od tinejdžerske spisateljice istovremeno fascinirane ‘Pričom o O’ i prinčevima na bijelim konjima, međutim njegov uradak nije bio bitno manje trivijalan, iako na podjednako simpatičan način, jer u oba se slučaja pokušavalo nešto otvorenije predstaviti tabuiziranu temu maloljetničkog erotizma i seksualnosti.

‘Melissa P.’ dobar je uvod u zadnji Guadagninov film ‘Rasprskavanje’, jer i taj krasi autorska ambicioznost bez pravog pokrića. ‘Rasprskavanje’ je, naime, labavi remake poznate francuske krimi-drame ‘Bazen’ iz 1969. režisera Jacquesa Deraya prema priči Alaina Pagea, s Alainom Delonom, Rommy Schneider, Mauriceom Ronetom i Jane Birkin u glavnim ulogama. Guadagnino ističe kako mu se taj film zapravo uopće nije svidio i kao glavno nadahnuće umjesto Deraya, ‘neuglednog’ tvorca komercijalnih hitova, navodi slavnu sliku slavnog Davida Hockneyja ‘A Bigger Splash’, po kojoj je (izvorno) i nazvao svoj film. Gledajući Hockneyjevu uglađenu kalifornijsku vilu s uglađenim bazenom, čiju je artificijelnu podnevnu mirnoću ispunjenu sterilnom glatkoćom donekle poremetilo prskanje vode nakon skoka osobe koja se na platnu ne vidi, Guadagnino se upitao što je s one strane slike, iza i ispred nje. I poželio na to odgovoriti svojim filmom.

‘Rasprskavanje’, kao i ‘Bazen’, prati dva para na ljetovanju, pri čemu je muškarac iz drugog para bivši ljubavni i poslovni partner žene iz prvog. Guadagnino je, u suradnji s američkim scenaristom i producentom Davidom Kayganichem, radnju smjestio na talijanski turistički otok Pantelleriju, bliži Tunisu nego Siciliji, što mu je poslužilo kao još jedna prilika da se pokaže ‘ozbiljnim’ autorom – afričke je izbjeglice postavio na marginu zbivanja, kao neki eho blazirane egzistencije dokonih evropskih imućnih turista sa zaleđem u popularno-kulturnoj industriji (rock i film), ne zaboravivši spomenuti ni po imigrantima daleko poznatiju i relativno obližnju Lampedusu. U središtu je njegova zanimanja ipak erotski četverokut cool protagonista, s idejom vrlo postupnog razvijanja napetosti u tom složenom odnosu, što će naposljetku svršiti thanatosom. Problem je samo u tome što Guadagnino ima talent za poneki uzbudljivo komponiran ili zbivanjem dinamičan kadar odnosno kratku scenu (a ni to prečesto), ali nema dara za suptilno nijansirano razvijanje erotskih psiholoških odnosa, u čemu je genij recimo bio Henry James. Zato ono što bi trebalo biti u službi životne uvjerljivosti, rafiniranosti i natruha metafizičnosti (prije svega sporo i dugo trajanje zbivanja, puno rječitih pogleda, vizualno-muzičke stilizacije) dominantno se pretvara u film s podosta praznog hoda i podosta tankim psiho-slojem.

Na ‘strateškim mjestima’ stvar se pokušava spasiti pompoznom uporabom glazbe, a u dva se navrata poseže za neobjašnjivim skretanjima u karikaturalnost. Tilda Swinton i Ralph Fiennes veliki su glumci, mlađi dio glumačke postave – Matthias Schoenaerts i Dakota Johnson solidni su u svojim rolama, ali ni oni ne mogu previše punoće unijeti u scenaristički nedovoljno futrane likove. Tako ‘Rasprskavanje’ ostaje još jedan Guadagninov ambiciozan pokušaj koji se nije maknuo mnogo dalje od toga da bude tek to – pokušaj.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više