Paul Raymond bio je osnivač prvog striptiz kluba u Ujedinjenom Kraljevstvu krajem pedesetih, tokom šezdesetih i sedamdesetih vlasnik niza klubova te vrste i izdavač erotskih magazina, također posvećen biznisu s nekretninama, te jedan od najbogatijih Britanaca svog vremena. Iako je, kako se običava reći, vodio buran život, umro je u lijepim godinama (u 83.), a nakon njegove smrti 2008. pojavila mu se prvo knjiška, a onda i filmska biografija. Potonju je scenaristički osmislio Matt Greenhalgh, najpoznatiji kao scenarist biografskog filma o Ianu Curtisu ‘Kontrola’, dok je režiju potpisao, uz Stevena Soderbergha vjerojatno najugledniji štancer svjetske (ili barem zapadnjačke) kinematografije, Michael Winterbottom.
Taj 53-godišnji Englez u posljednje je 24 godine režirao 27 dugometražnih kino-filmova, nekoliko TV serija i jedan TV film, a njegova je tajna u tome da je usprkos radnom ritmu nalik onom na tekućoj traci i vrlo širokom tematskom rasponu, gotovo redovno ostavljao dojam kreativno itekako zainteresiranog, a očito i talentiranog autora koji valjda u svakom filmu kojeg se prihvati ostavlja izražajan stilski trag. Međutim, kad se osvrne na njegov opus, nije lako u njemu pronaći ijedan, a kamoli nekoliko izuzetnih filmova, kao što je to slučaj sa spomenutim Soderberghom. Svakako, Winterbottom ima nekoliko filmova koji su u nekom trenutku snažno odjeknuli – ‘9 pjesama’ (2004.) kao suvremena, seksualno eksplicitna varijacija na Godardov ‘Do posljednjeg daha’ ili igrano-dokumentarni ‘Put za Guantanamo’ (2006.) kao kritika američkog ‘rata protiv terorizma’, ali zapravo, zahvaljujući tome što je promjenama načina filmske proizvodnje, percepcije redatelja i autorstva od kraha klasičnog Hollywooda do danas postalo neobično da bilo koji režiser, a kamoli onaj koji ‘drži do sebe’, svake godine snimi (najmanje) jedan film, kao da je sama činjenica da takav režiser postoji i još radi dobro automatski postala garancijom, možda nije pretjerano reći, autorske idiosinkronosti. Spominjem sve ovo u svjetlu gledanja Winterbottomove (i Greenhalghove) biografije Paula Raymonda ‘Kralj Sohoa’, još jednog redateljevog kvalitativno korektnog, ali zapravo nevažnog filma.
Koncipiran kao retrospektivna kronika sa ‘sadašnjim’ okvirom u poznim Raymondovim godinama, film solidnim ritmom i odličnim scenografsko-kostimografskim rekonstrukcijama obrađivanih razdoblja donosi skicu protagonistova privatnog i javnog života, ostajući cijelo vrijeme upravo to – skicom. Vizualno dojmljivom, često iskričavom i erotskim prizorima fino garniranom skicom koja, međutim, nijednog trena ne zadire ispod površine. Film je to koji može podsjetiti na nekadašnje kino-žurnale s osvrtima na društveni život, samo što je koncentriran na jednu osobu, ima dugometražno trajanje i daleko je bogatije produciran. Ključni odnosi u Raymondovu životu – oni s prvom i drugom (nevjenčanom) suprugom te voljenom kćeri, usprkos sugestivnim glumicama u tim ulogama (Anna Friel, Tamsin Egerton, Imogen Poots), kao i sugestivnom utjelovitelju samog Raymonda (Steve Coogan), lišeni su u prikazu ikakve dubine, kao što su i koncepcija otvorenog braka i liberalnog odgoja tek površinske točke preko kojih film prelazi kao i preko svega drugog čega se dotiče – lako, brzo i zapravo nezainteresirano. Možda će netko reći da je flat pristup ustvari suptilan autorski komentar Raymondove egzistencije, no to ne bi bilo više od neuvjerljivog alibija. U nekim ranijim ostvarenjima Winterbottom je itekako pažnju polagao i na sadržaj, no ‘Kralj Sohoa’ svjedoči o njegovu autorstvu svedenom na čisti stil. Nažalost, to je film koji takvo svođenje slabo podnosi.
