>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Forza Torcida!

Ne biste vjerovali kako obično, golo nasilje i divlji ‘huliganski teror’, protiv kojega se zazivaju policija, pravosuđe i Vlada, s vremenske distance od trideset godina može izgledati kao romantična urbana legenda po kojoj će se snimati filmovi i pisati tople ljudske priče o ‘dobrim, starim vremenima’

Vijest o brutalnom napadu na nogometnog suca Bruna Marića – kojega su, zajedno s odvjetnikom Vladimirom Gredeljem, u restoranu u Stobreču kraj Splita od huligana s bejzbol palicama, šipkama i bokserima spasili tek prisebni konobari – portal Večernjeg lista ovoga je utorka objavio kao breaking news. ‘Šipkama i bokserima napadnut Bruno Marić: ‘Torcida nas je napala, bio je to pokušaj ubojstva!’’ dramatično je najavio naslov u samom vrhu portala, dodavši: ‘Srećom, Marić nije upotrijebio pištolj koji je imao kod sebe!’

‘Što bi se još trebalo dogoditi pa da policija i pravosuđe odrade svoj posao i s ulice maknu opasne huligane koji su spremni na sve?’ u pravednom se gnjevu pitao novinar Predrag Jurišić, podsjetivši kako su u Splitu napadnuti i Zdravko Mamić i bivši selektor Niko Kovač: ‘I te je napade ‘potpisao’ huliganski dio Torcide, koji ‘tuži, sudi i izvršava kazne’! Dokle će trajati taj huliganski teror, hoće li nova Vlada napokon nešto napraviti, prije nego doista bude mrtvih?’

Dok sam pročitao tekst i vratio se na naslovnicu, već je ispod glavne vijesti stajao update: ‘Uhićen jedan od huligana koji su brutalno napali suca Marića!’ Naravno da sam odmah otvorio najnoviju vijest. I ostao šokiran.

‘Onda ih šutnemo, a neka gospođa nas gleda i kaže: ‘Sramim se što sam iz ovog grada.’ ‘Gospođo’, kažem ja njoj, ‘ovi će za godinu dana pucati po vama!’’ opušteno divljački napad na suca s pištoljem Jurišićevom kolegi Zoranu Vitasu prepričava ‘jedan od huligana’, saznajemo da se zove Ćelo. ‘Da, išli smo tamo potući se’, priznaje Ćelo. ‘Na prvi mah smo ih prebili, ali oni su se konsolidirali i krenuli nam vratiti. Našao se u blizini neki kolac, netko je imao lanac, boksera ionako nije falilo, i tako. I kolcem i lancem i bokserom u glavu!’

Našao se neki kolac, netko je imao lanac, i tako! Baš kao da priča kako su sucu Mariću u Stobreču popravljali frezu! ‘I kolcem i lancem i bokserom u glavu.’ Kolac-lanac, kurac-palac. Moglo je slobodno i u Večernjakov ‘Dom i vrt’.

Otkud, međutim, napadači na Marića u Večernjem listu?

‘Pročitao sam vaš članak’, glasila je poruka što ju je, čitamo, novinar Večernjeg lista dobio od jednog iz grupe huligana. ‘Ako se opet odlučite pisati članak da ispravite neke pogreške zbog lošeg informiranja, slobodno se javite. Rado ćemo vam izići u susret!’ ‘Nije trebalo dugo razmišljati’, piše onda novinar, pa odgovara huliganima: ‘Dolazimo kad god se skupite!’

Sad već čitam bez daha. ‘Mi smo prva ekipa koja je u gradu radila čistu huligansku priču’, pričaju huligani Večernjakovu novinaru kako je sve počelo: ‘Živjeli smo za navijanje, ali smo i bili drugačiji od drugih. Većinom je navijanje bilo vezano za kvartove, a nas je bilo iz cijelog grada. Išli smo na sve utakmice, pa i na koncerte… Uvijek isto, trudili bismo se izazvati neki nered. Recimo, na koncertima bi se jedan zakačio s redarima, da bi ovi drugi mogli uletjeti na pozornicu. Policija je s nama teško izlazila na kraj jer se nikad nismo okupljali na istom mjestu.’

‘A išlo se, kažu, i na misu’, priču sada nastavlja reporter, ‘no to je znalo biti problematično, jer teško su se suzdržavali od smijeha kada bi se s oltara začulo ‘sačuvaj nas Bože nereda’.’

Od opuštenog tona divljeg gradskog huligana šokantniji je, naime, opušten ton Večernjakova novinara, koji uopće ne krije tupavu, upravo tinejdžersku fascinaciju stadionskim razbijačima što ‘tuže, sude i izvršavaju kazne’, mlateći ljude po restoranima ‘kolcem i lancem i bokserom u glavu’, pa prepričava urbane legende o herojima asfalta i romantične anegdote iz ‘dobrih starih vremena’. ‘Zlodi, Domagoj, Ćelo, Mario, Papo, Adolescent, Mic, Ante Kelava, Pero Kelava, Mateo, Kiki, Ćoro, Mimica, braća Belina, Pegla i Matija nerazdvojan su dio povijesti ekipe koju gledamo na Sjeveru’, završava sad već vidljivo egzaltirani novinar svoju sentimentalnu priču o ‘opasnim huliganima’, zaključujući je dirljivom posvetom – ne zajebavam se, citiram – ‘njihovim nasljednicima’.

Ivan Petrinjac ima najviše gostovanja, za mene je on najveći huligan u nas, sigurno i jedan od najvećih u Europi’, kaže jedan iz ‘ekipe sa Sjevera’ u purpurni suton Večernjakova teksta: ‘Poštujem ove mlađe, odlični su, pravi naši nasljednici.’

To je novinarstvo! – shvatio sam na kraju, napola posramljen, od pola zadivljen. Iste novine iste večeri o istom događaju, dva teksta jedan do drugog, iz dva suprotna kuta. Jedan iz kuta žrtve, drugi iz kuta napadača, prvi beskompromisna osuda huliganskog divljanja, drugi topla ljudska priča o izgubljenoj djeci tribine. Pa neka čitatelj sam izvodi zaključke. Britanska škola. Svaka čast.

Onda sam slučajno pogledao naslov ispovijedi ‘opasnih huligana’ i malo se, priznajem, pogubio. Naslov je glasio: ‘Kolcem i lancem prebijali su Delije, a od Dinama im je veći samo Bog!’ Kakve sad Delije, kakav Dinamo? Vratio sam se na naslovnicu Večernjakova portala i shvatio: Domagoj, Ćelo, Pegla i ostali heroji asfalta zaista jesu ‘ekipa sa Sjevera’, ali ne s poljudskog, već s maksimirskog: Večernjakova sentimentalna urbana romansa u stvari je priča o pravim junacima igranog filma ‘ZG80’, nadahnutog istinitim događajima i njihovim autentičnim protagonistima, pripadnicima ‘legendarne’ Dinamove navijačke grupe ZG80, što su, nezadovoljni nekim tekstom o filmu i ‘pogreškama zbog lošeg informiranja’, odlučili Večernjaku ‘izići u susret’ i ispričati, eto, kako je zaista bilo u te dane ponosa i slave.

‘Ovi će za godinu dana pucati po vama’ nije, naime, huligan rekao ženi u stobrečkom restoranu dok su mlatili naoružanog suca, već gospođi u zagrebačkom tramvaju kad su osamdesetih mlatili neke mladiće iz Šapca. A ono kad se ‘našao u blizini neki kolac, netko je imao lanac, boksera ionako nije falilo, i tako’ ne govori pomahnitali Torcidin ubojica iz Stobreča, već to hrvatski vitez iz BBB-a priča o gostovanjima u Beogradu osamdesetih.

Divnom i uigranom ironijom sudbine, slučaja, uređivačke politike, grafičkog dizajna i suvremene povijesti, nostalgična huliganska hagiografija ‘Kolcem i lancem prebijali su Delije’ na naslovnici Večernjakova sajta ovoga se utorka, eto, našla točno ispod dramatične vijesti ‘Šipkama i bokserima napadnut Bruno Marić’. Toliko blizu da sam zaista, bez zajebancije, umjesto teksta o huliganima iz Torcide otvorio tekst o huliganima iz Bad Blue Boysa.

U čemu je dakle stvar, zašto su u Hrvatskoj dopušteni ‘kolci i lanci’, a zabranjene ‘šipke i bokseri’? Najlakše je, naravno, prvoloptaški objasniti činjenicom da je ipak riječ o zagrebačkim novinama, ali to bi bilo prvoloptaški. Nešto drugo ovdje je posrijedi: vremenska distanca. Ne biste vjerovali kako obično, golo nasilje i divlji ‘huliganski teror’, protiv kojega se zazivaju policija, pravosuđe i Vlada – ‘prije nego zaista bude mrtvih’ – s vremenske distance od trideset godina može izgledati kao romantična urbana legenda po kojoj će se snimati filmovi i pisati tople ljudske priče o ‘dobrim, starim vremenima’.

‘Što bi se još trebalo dogoditi pa da policija i pravosuđe odrade svoj posao i s ulice maknu opasne huligane?’ jednako su, nemojte ni časa sumnjati, osamdesetih pisale zagrebačke novine. ‘Našao se u blizini neki kolac, netko je imao lanac, boksera ionako nije falilo, i tako’, jednako će, očito nije odveć mudro sumnjati, splitske novine za trideset godina, u nostalgičnoj priči o pravim junacima filma ‘Forza Torca’, pisati kako je onomad ‘ekipa sa Sjevera’ u nekoj gostionici u Stobreču premlatila obijesnog nekog suca što je Hajduku krao penale i bahato se po Splitu šetao s pištoljem. U ono vrijeme ponosa i slave, ‘prije nego je doista bilo mrtvih’.

Prvoloptaški rečeno, Zagreb je trideset godina ispred Splita.

1/1