Sjetila me "afera Banožić" na anegdotu s jedne davne znanstvene konferencije. Moderator je upitao keynote predavača, uglednog komunikologa Karola Jakubowicza, ima li pripremljenu power point prezentaciju, a ovaj mu je duhovito odgovorio: I have no point, let alone power.
Prošlo je evo već nekoliko desetljeća otkako se to multimedijalno didaktičko i prezentacijsko pomagalo pojavilo u našim profesionalnim životima. Ubrzo je u značajnom dijelu akademskog i korporativnog svijeta – barem u onom njegovom dijelu, a isti nije mali, koji puno polaže na prakse i učinke prezentacije – taj softverski alat što tako praktično i dopadljivo kombinira slajdove slika, teksta, zvukova, videa, poveznica... oduševljeno prihvaćen.
Neki ćemo se u međuvremenu otrijezniti od takve tehnofilske fascinacije, shvatiti da je riječ o tek još jednoj puzzli u suvremenom društveno-kulturnom spektaklu sveopće dominacije slike i vizualnog, pa pokušati ono što se čini gotovo nemogućim, unaprijed osuđeno na poraz i smatra se zastarjelim obrazovnim metodama: afilirati naše studente i studentice u akademsko okruženje kolegijalnosti arhaičnim praksama, pozivom da saslušamo jedni druge, da čitamo i usmeno razmjenjujemo argumente, teze i interpretacije umjesto da ovisnički nijemo, kolektivno zurimo u digitalno posredovane kolaže koji se stapaju na slajdovima pred našim očima.
Ništa u postojećem obrazovnom sustavu pritom ne pomaže i ne ide u prilog takvim nastojanjima. Ali svejedno, napor nije nebitan. No da će krakovi koruptivnih hobotnica – u ovom kontekstu zadani već i pukom sistemskom mogućnošću, okolnošću da vam izbor u akademsko zvanje može otvoriti izlazne strategije ukoliko vam izlet u profesionalnu politiku ne uspije – dobaciti i do "power point ministarske afere", nadrealan je scenarij, dostojan jednog Alan Forda.
Stoga nekoliko sugestija brojnim medijima, pojedincima i pojedinkama, pozvanim i nepozvanim da sude o relativno kompliciranom ustroju ovdašnje akademske zajednice, a koji su ovih tjedana čini se, jedva dočekali povod za još jedan nalet neoliberalne inkvizicije u traganju za omraženim uhljebima, tom navodnom zalom naših tranzicijskih nedaća. Takvi neka se prisjete, ili neka nauče, da i u ovom slučaju vrijedi ona vječna: "što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu".
Većini nas u ovdašnjem sustavu znanosti i visokog obrazovanja ne samo da ne bi bilo dopušteno, nego nam ne bi nikad palo na pamet da nasumično preuzetu hrpu power point slajdova klasificiramo kao školski priručnik ili udžbenik i da ju kao takvu prijavimo pri proceduri izbora ili reizbora u znanstveno-nastavno zvanje. Da, ovdašnja akademska zajednica, jednako kao i ostale profesionalne zajednice u ovoj zemlji, ima svoje brojne probleme, ali praksa kolektivnog razapinjanja čisti je promašaj.
