Novosti

Intervju

Фрaнчeк Дрeнoвeц: ‘Структурнe рeфoрмe’ су клишe бeз сaдржaja

Дaнaшњи eкoнoмисти нису спoсoбни рjeшaвaти прaктичнe прoблeмe. To би нaм вeћ мoрaлo бити jaснo. Oни ћe шaрмирaти свojу клиjeнтeлу, знaчи пoлитичaрe, мaтeмaтичкoм вjeштинoм и jaкo изрaжeним стручним jeзикoм. Kao aстрoлoзи у нeкa дaвнa врeмeнa нa двoрoвимa крaљeвa и принчeвa

Kh9r6pdw22pg9guddgnr07oyfkv

Franček Drenovec

Pisali ste o pogledu na ekonomsku krizu u Sloveniji kroz događanja u sferi elita. Govorili ste da je sada – a to je bilo još 2013. – vidljiv njihov ‘kolaps’. Na koga ste pod elitama točno mislili?

U krizi nakon 2008. u Sloveniji je propao znatan broj velikih privatnih kapitala koji su stvoreni u prethodnom valu enormnog, kod nas tek tada široko dostupnog zaduživanja preko banaka u inozemstvu. U biti, srušio se cijeli tadašnji model stvaranja nove kapitalističke ekonomske elite: primitivni model, u kojemu nikakvu ulogu nije igrala kvaliteta vonabi kapitalista. U kriznim uvjetima do punog je izražaja došla i apsolutna impotencija nove političke klase, koja je odustala od svake aktivne državničke geste, kako u ekonomiji tako i šire. Da se to nije dogodilo u politici, ne bi ni došlo do ekonomske krize, osim do one uvezene, plitke i prolazne. Tako smo u Sloveniji nakon 2008. doživjeli široko rasprostranjen kolaps sistema. On se pripremao već otprije, od početka jačeg prodiranja neoliberalne ideologije i prakse u nas, recimo od 2003. godine. Hrvatska priča je nešto drugačija, ona ima raniji početak i drugačiju sekvencu, ali stvari danas stoje više-manje slično.

Jesu li danas u Sloveniji na vlasti iste elite kao i prije izbijanja zadnje krize kapitalističkog ciklusa 2008. ili su prispjele nove? Ako su nove, u čemu se sastoji njihova novost?

Mijenjale su se mnoge osobe, ali je princip ostao isti. Nije bilo katarze. Kriza je protumačena kao financijska i taj je problem posljednjih godina više-manje ‘riješen’ prebacivanjem privatnih gubitaka u javni deficit i javni dug. Javni deficit se rješava progresivnim smanjivanjem državnih izdataka za obrazovanje, zdravstvo, mirovine i socijalu, dok dug, naravno, ostaje. No kolaps prijašnje privatizacijske strategije doveo je do raspada jedinstva neoliberalnog establišmenta, u kojemu se sada sukobljavaju dvije grupe elita, predvođene dvjema grupama financijskih interesa. Sukobljavaju se za velike dobiti od raspolaganja preostalim državnim kapitalom. Jedni se još drže starog motiva brige za domaće vlasništvo i kontrolu koja, normalno, uključuje i motiv privilegiranog pljačkanja. Na drugoj strani je vrlo jaka i dobro organizirana zajednica međunarodno povezanih špekulanta, koji ‘lobiraju’ za maksimalnu rasprodaju svojim kontaktima u inozemstvu. Mislim da je ta situacija u Hrvatskoj dobro poznata, no kod nas je stara tek nekih pet godina.

Najveća je katastrofa to što je preuzimanjem neoliberalnog modela privredni rast prestao i na periferiji, u našim zemljama, gdje za to nema nikakvog realnog razloga

Država više nije demokratska

Tvrdite kako slovenska država u ekonomiji više i ne postoji. No ona ne postoji zato da bi regulirala i pomagala nastanku, tj. opstanku jedne nacionalne ekonomije, ali itekako postoji zato da na primjer prevali dug, koji su neuspjele elite neracionalnim poslovanjem stvorile, na svoje stanovništvo?

Točno tako, to je jedan od općih, temeljnih sadržaja neoliberalne degeneracije: država je još samo oruđe za potporu najjačih i najutjecajnijih privatnih ekonomskih interesa. Neoliberalna država nije više, kao što je bila u svim uspješnim razdobljima kapitalističkog razvoja, autonomni akter na svojem posebnom makropodručju i na području koje obuhvaća puno više od ekonomije, ako treba i protiv trenutačnih interesa ekonomije. Nije više demokratska, u smislu da se brine za skladan razvoj i blagostanje cijele zajednice, društva. Neoliberalizam je sveo državne politike samo na ekonomske, a ekonomske politike ni na što, na slijepo podupiranje postojećih privatnih interesa.

Što neoliberali misle pod ‘strukturnim reformama’, a što bi promjene stvarno trebale biti?

‘Strukturne reforme’ su kliše bez sadržaja, kojim neoliberali žele izraziti nešto što se ‘treba učiniti’ u situacijama u kojima već izbija očita šteta od njihovih dosadašnjih politika, pri čemu nemaju pojma što bi to moralo biti. Ekonomisti nemaju recepta, a nešto pametno moraju reći. Nema teorije i nema pozitivno djelujuće prakse iz kojih bi bilo razvidno što su to ‘strukturne reforme’. Kad ipak postoji potreba za većom preciznošću, na primjer kod vrlo autoritativnih zahtjeva Evropske komisije spram naših zemalja, tada je sve reducirano na sniženje ‘troškova rada’ i ‘troškova države’ po standardnoj neoliberalnoj recepturi, onoj koja je probleme koje želimo riješiti upravo stvorila.

Neoliberalizam je nastao u razvijenom svijetu, u SAD-u i Engleskoj prije 40 godina. U Francusku i Italiju je počeo prodirati deset ili 20 godina kasnije, a zatim u Španjolsku. U Njemačkoj je zavladao tek posljednjih godina, ali do danas totalno. S Njemačkom je konačno pala i Evropska unija. On je nastao kao obrambena reakcija starih elita na već dostignutu materijalnu zasićenost tih društava i posljedično na prestanak rasta. Kapitalizam je, ako pojednostavimo, ‘industrijski način proizvodnje’, sustav koji daje, ako dobro djeluje, izniman rast materijalne proizvodnje i materijalnog blagostanja. Ali to je sve što daje. I kad se takvo što zaustavi, sustav se počinje raspadati. Neoliberalizam je omogućio starim elitama razvijenog svijeta da prežive u novom stanju de fakto nultog rasta. Omogućava daljnje generiranje profita, sada samo rentijerskih, parazitskih profita u velikom monopolskom sektoru i uz pomoć sve destruktivnijih monetarnih politika. Zaustavljen je rast materijalnog blagostanja većine stanovništva. Ako na blagostanje gledamo šire, kao što i trebamo, vidimo ustvari pravi slom. Ali najveća je katastrofa to što je preuzimanjem neoliberalnog modela privredni rast prestao i na periferiji, u našim zemljama, gdje za to nema nikakvog realnog razloga. Naša društva još nisu materijalno zasićena. Ona bi morala napredovati po približno starim uzorcima razvoja. Onima istima koji su pogonili napredak Zapadne Evrope, a u velikoj mjeri i Jugoslavije, u vrijeme kad je evropski kapitalizam – zadnji put – bio uspješan. I koji još i danas pokreću dijelove periferije, na primjer u istočnoj Aziji. Govorim o politikama podupiranja liberalnog razvoja, no ne neoliberalnog, što znači s jakom ulogom autonomne (nekorumpirane) države. Ne odlučuje vlasništvo, privatno ili državno, odlučuje kvaliteta politika. Svijet se od tada promijenio i to se mora uzeti u obzir, ali neki temeljni mehanizmi napretka u kapitalizmu za sada ostaju. Kad se krize prodube, sve će biti radikalnije. U igri će biti i radikalniji akteri, koji će tada ući na scenu da sprovedu promjene. Ali o tom potom.

Odnosi će se radikalizirati

Danas su na zlu glasu političari, ali i mnoge struke, u Hrvatskoj npr. liječnička i pravnička, jer se mahom iz njih regrutiraju tzv. profesionalni političari. Neke druge struke, točnije njihova profesionalna udruženja, npr. prosvjetna ili novinarska, s razlogom se kritizira zbog kompromiserstva. Ali ekonomisti kao da su izmakli oku javnosti. Pa zar nisu oni nužna karika u proizvodnji ove katastrofe koju živimo?

Ekonomisti – današnji, za razliku od nekadašnjih – nisu samo karika, oni su jedan od samih izvora zla. Ali nisu njegovi arhitekti. Arhitekti, autori su naše političke klase, koje se za svoju ‘stručnu’ potporu obraćaju samo ekonomistima.

Ekonomija je prevažna stvar da bismo je prepustili samo ekonomistima. Govorite o tome kako ekonomske politike više ne mogu biti samo politike koje se drže savjeta ekonomista?

Ekonomisti su važni, dobre ekonomiste trebamo. Kao što poduzeća trebaju dobre računovođe, no njima nećete prepustiti upravljanje poduzećem, kreiranje vizije i strategije i sl., nego ćete im prepustiti računovodstvo. U neoliberalnom upravljanju državom stvari su obrnute. Trebamo znati da današnji dobro obrazovani makroekonomisti posjeduju veliko znanje, ali na posebnim i vrlo uskim područjima. Njihove škole im pružaju prije svega dobro znanje matematike i modeliranja. Za osmišljavanje te vještine daju im i osnovni teorijski iskaz tržišne privrede – strašno elegantnu neoklasičnu teoriju, koja ima veliku teorijsku ljepotu, ali koja je kilometrima udaljena od svakog praktičnog problema. Današnji ekonomisti nisu sposobni rješavati praktične probleme. To bi nam već moralo biti jasno. Oni će šarmirati svoju klijentelu, što znači političare, matematičkom vještinom i jako izraženim stručnim jezikom. Kao astrolozi u neka davna vremena na dvorovima kraljeva i prinčeva. Iza te fasade njihovi su prijedlozi politikama samo ideologija. Na jednoj strani velika znanost, na drugoj, sasvim nepovezano, gola ideologija u funkciji isključive državne potpore privatnim tržišnim interesima, privatnom biznisu. U potpori onome što privlači i današnje političare. Pa tako dolazi do spoja. Prije prevlasti neoliberalizma taj su profil znanja pratila jednoznačna upozorenja o nedostacima teorije za praktični rad. Postojali su dopunski kejnzijanski modeli o nužnim državnim pothvatima u ispravljanju rezultata djelovanja tržišta. Toga danas više nema. Danas je važno smo to da makroekonomisti bezrezervno podupiru privatni biznis. A to mogu samo ideologijom.

U kriznim uvjetima do punog je izražaja došla apsolutna impotencija nove političke klase, koja je odustala od svake aktivne državničke geste, kako u ekonomiji tako i šire

Trebamo dakle razbiti simbiozu novih vlasnika, novih političara i njihovih ekonomista. Tko to može učiniti?

Ne znam. Za sada je sustav jak i neprobojan. Nažalost, ne možemo računati na bilo što korisno od naših osrednjih establišmenta u bilo kojem ruhu, konzervativnom, liberalnom ili socijaldemokratskom. Osobno se ne mogu sasvim uklopiti ni u programe nove ljevice, kojima nedostaje, po meni, čvršći kontakt s postojećim problemima najvećih dijelova stanovništva, a bez čega u demokraciji, koju svi prihvaćamo, nećeš uspjeti. I opet vidimo kako odgovorima na te probleme prostor osvaja nova evropska desnica. Problemi koji muče ljude u neoliberalizmu – problemi s ‘Evropom’, uništavanjem uvjeta zapošljavanja, izbjeglicama itd. – dobivaju odgovore od desnice, od ljevice ih nema. Alternative se nude samo metodama desnice. To nije dobro. Naglašavam da novu evropsku desnicu ne smijemo miješati s našom, hrvatskom i slovenskom, koja je još sasvim arhaična, klerikalno-neoliberalna. Kriza neoliberalizma će se produžavati i produbljivati. Odnosi će se radikalizirati, a s njima i opcije i alternative. Moramo raditi na razvoju i sazrijevanju ljevice.

U kojem su smislu privredna budućnost Slovenije i Hrvatske povezane, a u kojem odvojene? Obje države gledaju u Brisel, ali ne i na ‘lokalnu’ međuovisnost?

Jesmo povezani i nismo, povijest nam je slična i nije… Budućnost nam je povezana u smislu da nama dominiraju isti vanjski interesi. Ali i u toj konstelaciji ima mogućnosti da se na krizu odazivamo aktivno, samosvojno. Neposredna ekonomska ograničenja su danas manja u Sloveniji negoli u Hrvatskoj. Tih prednosti nema u politici. Pravo da vam kažem, nemam pojma kakva će biti naša budućnost. I ne znam tko bi mogao znati. Cijeli svijet se naglo mijenja. Jedino je sigurno da će se stvari radikalizirati i da je važno da se na to pripremimo u aktivnom, pozitivnom smislu, a ne u strahu, kako to od nas očekuju neoliberali.

Ne radi se o krizi proračuna

U objema državama se ne raspravlja o tome da je naša kriza primarno kriza privatnog tržišnog sektora, a ne možda samo neka kriza proračuna?

Podaci su nedvosmisleni barem o tome da se ne radi o krizi proračuna. Proračunski deficiti i javni dugovi su nastali u većini zemalja zbog spašavanja privatnog tržišnog sektora. U oči pada tendencija vodećih svjetskih establišmenta da ponovno pikiraju na javne financije. Susrećemo čak ideje da bi nadzor nad državnim proračunima, tj. nad vladama, trebale preuzeti centralne banke, što znači veliki privatni financijski sektor, koji već upravlja centralnim bankama. U establišmentima jačaju napori da se državni proračuni još više ‘rasterete’ svojih standardnih funkcija u socijalnoj zaštiti, mirovinskom sustavu, javnom obrazovanju i zdravstvu. Jednim dijelom zato da se te funkcije prenesu u privatnu sferu, a drugim zato da se proračuni pripreme za sljedeći val spašavanja, u sljedećoj financijskoj krizi. Zbog postizanja kontrole pozornost se mora obraćati na nekakvu vlastitu ‘krizu proračuna’. Moglo bi se činiti kako je toj težnji suprotno sadašnje usmjeravanje mnogih vodećih država ka podizanju najnižih kategorija dohodaka stanovništva, npr. u kolektivnom dogovaranju sa sindikatima u Njemačkoj, u podizanju zakonskih minimalnih plaća, čak i u SAD-u i Engleskoj i sl. No to je nebitno, za vladajuće je to samo kolateralna šteta. Bit neoliberalizma je održavanje svih izvora moći u velikom privatnom, prije svega financijskom sektoru, uz apsolutno blokiranje svega zajedničkoga, javnoga, demokratskoga. Kriza neoliberalizma se u najnovije vrijeme radikalizirala, s očitim gubitkom dosadašnje kontrole elita nad ‘demokracijom’. Odgovori država i međunarodnih institucija, primjerice Evropske komisije, postaju nekoherentni i kaotični, ponekad čak panični. Toga će ubuduće biti još više.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više