Šturo priopćenje iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu je glasilo: ‘Pacijent V. B. je primljen na Kliniku urgentne medicine KCUS-a sa ustrijelnom ranom abdomena i lijeve strane grudnog koša, obje natkoljenice i s krvnim podljevima na glavi. Ljekari su ga pokušali reanimirati, ali nažalost nisu uspjeli.’
Pacijent V. B. zvao se Vedad Bajrica, imao je trideset i sedam godina i tog, posljednjeg dana života, probleme sa parkingom u centru Sarajeva. Naizgled, ništa neobično u gradu u kojem je broj automobila daleko veći od prostora za njih. Ipak, Bajrica je nekako parkirao vozilo u naselju Vratnik.
Ademiru Pezi i Samiru Potogiju se, međutim, nije svidjelo kako je nesretni Vedad parkirao. I zato su ga ubili pucnjevima iz pištolja. Poslije su ga, prijeteći svjedocima da će proći isto, cipelarili mrtvog. Bilo je to, da ponovimo, u centru Sarajeva, usred dana.
Nekih sedamdesetak sati kasnije, u istoj onoj bolnici u kojoj je Bajrica preminuo, zbrinut je osamnaestogodišnjak čiji su inicijali T. H. On je u naselju Koševsko brdo, dakle u nešto malo širem centru Sarajeva, nožem uboden u vrat. Preživio je.
Onoga dana kada je otac dvoje djece ustrijeljen zbog parkinga, zaštitari i građani su uspjeli svladati pljačkaša banke San Paolo u Titovoj ulici. A ona nije u centru, već u epicentru Sarajeva.
Nije ključna razlika između poslijeratnog i postolimpijskog Sarajeva u strukturi njegova stanovništva, već, prije svega, u ogromnim klasnim razlikama, nastalim tako što je privilegiranoj manjini omogućeno da do kosti oguli potlačenu većinu
Koliko je žitelja bosanskohercegovačkog glavnog grada, baš u vrijeme opisanih kaznenih djela, preživjelo napade pasa lutalica, nije poznato. Kao što nije poznato koliko je učenika početnih razreda osnovnih škola reketirano na putu od kuće. Da, upravo tako. Jedna od poznatih priča o osmogodišnjem dječaku kaže da su roditelji primijetili kako sa nastave dolazi neuobičajeno gladan, zatim da nevoljko ide na nastavu i, na kraju, da je ukrao sestrin džeparac. Uplašen, objasnio je i zašto: nešto starije dijete ga je svakoga dana, naoružano nožem, čekalo na putu prema školi udaljenoj tri minute hoda od najposjećenijeg i pješački najfrekventnijeg dijela Sarajeva, uzimajući mu sitniš za sendvič i sok. Apetiti su mu, međutim, porasli, pa je zatražio pedeset maraka ili će onaj nož zbilja i upotrijebiti…
Ni druga priča, slična, nije za neispričati. Skoro punoljetni mladić je noćima, nespretno, izbjegavajući da kaže razlog, pitao oca da dođe po njega nakon završetka večernjeg treninga u dvorani udaljenoj recimo desetak, najviše petnaest minuta od njihove kuće. Otac je, ne razumijevajući sina, odbijao naizgled zaista nerazumnu molbu. Policijski poziv je, naravno, prihvatio: njegovom sinu i drugim dječacima stariji je muškarac uz prijetnju oružjem zatražio mobitele, novac, što god.
Samo onaj tko jednu od opisanih epizoda iz života glavnog grada BiH ne zna, može biti začuđen kada čuje kako je postalo uobičajeno da očevi sa nastave prate sinove i kćeri, učenike i učenice završnih razreda sarajevskih srednjih škola!
Sigurnosna situacija u Sarajevu, međutim, nije loša – daleko je gora od loše, takva da je gradonačelnik Ivo Komšić pozvao na uvođenje vanrednog stanja: ‘Problem razjarenih čopora pasa i dalje je aktuelan. Povećan je broj krađa vozila, džeparenja u sredstvima javnog prevoza, pljački kladionica i trgovina, provala u stanove… Ulice Sarajeva postale su poligon za utrke vozila i motocikala. Pojedini vozači divljaju ulicama, voze slalome, ne samo da zastrašuju građane, već ih gaze i to se dešava svaki dan. Potrebna je stalna prisutnost policajaca na gradskim ulicama i u centralnim i perifernim naseljima. Također, izlazak policijskih patrola sa rotacijom, koje će 24 sata dnevno kružiti gradskim kvartovima. Znamo da ne mogu pokriti sva mjesta, ali ovako će biti blizu građana. Potrebno je uspostaviti rezervni sastav policije i aktiviranje civilne zaštite. Mi nemamo gradsku policiju. Ako se ne formira, bojim se da će građani uzeti stvar u svoje ruke, sami se organizovati i riješiti probleme.’
Crna kronika u tamošnjim medijima nije najpopunjenija rubrika od jučer, neki dan ili od prije nekoliko mjeseci. Godinama je već Sarajevo grad u kojem, da parafraziramo naslov knjige Nenada Stipanića, nije neisplativo, a nije ni pretjerano opasno baviti se kriminalom. Teško je, naravno, reći otkada, od kojeg je događaja bez posljedica po počinitelje nasilje u raznim oblicima postalo užasavajuće čest oblik društvenog ponašanja. Nije, međutim, krivo za nultu godinu u dugom putu u katastrofu uzeti 2002., dakle onu u kojoj je dvadeset pripadnika specijalnih policijskih snaga, nakon pritiska međunarodnih dresera bosanskih naroda, ostalo bez posla zato što su prilikom intervencije u jednom od okupljališta gangstera imali sakrivena lica i nisu pokazali akreditacije sa slikom, imenom, prezimenom i, valjda, kućnom adresom! Deset godina kasnije, krajem 2012., ponovno im je omogućeno da rade, samo što je u međuvremenu Sarajevo postalo mjesto izuzetno opasnog življenja. Kako, objasnio je u svom skorom, dramatičnom obraćanju javnosti gradonačelnik Komšić: ‘Naša policija je sposobna i odlučna. Sve je počinioce krivičnih djela pronašla i privela, ali moraju imati podršku pravosudnih organa koji puštaju kriminalce na slobodu pod izgovorom da nema mjesta u zatvoru.’
Tako dakle bude kada se pomiješaju postratne traume, tranzicijski kolaps, ad hoc uvođenje standarda iz uređenih, desetljećima mirnih, stabilnih demokratskih društava. Današnje Sarajevo, često se može čuti, ne sliči previše na onaj nekadašnji, izuzetan grad, u međuvremenu zasut sa pola milijuna granata i gušen u neljudskoj opsadi. Nije, iako nije za zanemariti, ključna razlika između poslijeratnog i postolimpijskog Sarajeva u strukturi njegova stanovništva, već, prije svega, u ogromnim, u posljednjih pola stoljeća sigurno najvećim klasnim razlikama, nastalim tako što je privilegiranoj manjini omogućeno da do kosti oguli potlačenu većinu. I da to obavi nekažnjeno, bez obzira na metode, sofisticirane ili brutalne, ali svakako nezakonite. U takvom društvu, u kojem je poštenje mana, rad neisplativ, perspektiva često nikakva, odrasla je generacija naučena da lijepa riječ otvara mnoga, a pištolj, u nuždi i nož, sva vrata ispred kojih nema zidina koje kriju staništa novih bogataša.
Nasuprot djeci grozne tranzicije i očajnog mira su pacificirana policija i tromo, kao reformirano, često do grla korumpirano pravosuđe, pa se, zapravo, i ma kako da zvuči, dešava krajnje prirodan slijed stvari u dugoj, izuzetnoj propasti izuzetnog grada, koji je nekako preživio rat da bi počeo odumirati u – na svaki način nepoštenom – miru, postajući od multisvakakvog tek gangsterski raj.
