Bijelo dugme je, u prvom redu analitike, generacijska priča. To najbolje znaju oni rođeni 1970-ih i kasnije, kojima je prvi audiovizualni susret s Dugmetom kakvo je bilo 1980-ih teško mogao dokazati vrijednosti tog benda iz njegovih snažnih početaka. Činjenicu da je baš tako, dakle da je Dugme prije svega jaka generacijska priča s pokrićem, uvjerljivo tvrdi i razlaže Dušan Vesić, protagonist s Dugmetove scene - rock kritičar, producent, urednik, ključan i/ili sporedan lik u ozbiljnom poslu pop biznisa u jugoslavenskom socijalizmu. Kako su pojava i značaj Dugmeta detonirali u desetljećima popa, rocka, šireg okvira kulture i politike (posebno politike) na ovim prostorima nakon 1980-ih, mišljenja se razilaze, i notorno su poznata. Artikulacijom utjecaja Dugmeta 1990-ih i dalje, ne bavi se, naravno, autor Vesić - niti se to od njega ikako očekuje. Ono što piše na koricama izdanja, to jest: žanrovska stvar, biografija rock grupe u dijakroniji detalja.
Kao suučesnik rađanja duha stadionskog yu-rocka iz nevjerojatnih amalgamskih elemenata pop-rocka, evergrinskih ostinata narodnjačke estrade i epske motivike u baroknom neskladu, koji je savršeno odgovarao njegovoj generaciji socijalističke omladine, Vesić je uredan i marljiv kroničar ‘najvećeg (svog, jugoslavenskog) benda ikad’.
Ambivalencija sporednog/ključnog obilježava Vesićevu službenu biografiju Bijelog dugmeta, objavljenu u svečarskom trenutku četrdesetgodišnjice njihovog prvog albuma. I jesam i nisam ovdje, važan sam, ali ne previše, izuzetno sam važan jer sam autsajder, nevažan sam jer sam autsajder: po toj logičnoj liniji vozi Vesićev biografsko-autobiografski drajv.
Vesić je imao privilegiju panoramskog pogleda na jugoslavensku scenu rocka i popa koja se naslanjala, isprva sramežljivo a onda agresivno, na važan biznis domaće šlagerske estrade
Vesić je čitav život pisao o Dugmetu, objavio je već jednu knjigu (‘Lopuže koje nisu uhvatili’, Beograd 1986.), njihov je čovjek ‘u dobru i zlu’, zbog čega je u predgovoru i morao naglasiti da je ‘neke stvari morao prešutjeti, ali ništa nije slagao’. Raširenu mitologiju tračeva o zvjezdanom statusu Dugmeta, ‘zajebanim karakterima’ članova grupe i javnomedijskim smicalicama kojima su oponašali anglofone pop-rock uzore, Vesić je pametno nadogradio ili ignorirao, po potrebi.
Odličan pripovjedač izravnog stila ne gubi na dinamici do kraja, iako je ekonomija izraza problematična. Naime, Vesić je zbilja detaljan. Ovo je najprije biografija članova benda, a tek je zatim riječ o muzici. Čitatelji tako, po fanovskoj tipologiji, saznaju obiteljske relacije svakog člana, karakterne cake, prve susrete s instrumentom (ništa bez roditeljske kulture i nagovora na muzičke škole!) i ono najčešće – kronološku prtljagu ‘tko je kome kad što rekao’, koju je kojiput vrijedno i preskočiti.
Ali da biografija Dugmeta ne bude samo rijetko pismena spomenarska knjiga, pobrinuo se ‘implicitni autor’, naime Vesićeva (ponekad i neosviještena možda) sposobnost da u minimumu slika, prepričavajući nešto sasvim deseto, ukaže na dublje i dalekosežnije probleme ili dijagnoze. Tako je to, kad je Vesić imao privilegiju panoramskog pogleda na jugoslavensku scenu rocka i popa koja se naslanjala, isprva sramežljivo, a onda agresivno, na važan biznis domaće šlagerske estrade.
Odlično se vidi, a Bregović i Bebek u nekim anegdotalnim situacijama Vesiću to otrovno spomenu ‘u pero’, koliko je lošega u pop-kulturi donijela festivalizacija šlagera od sredine 1950-tih nadalje, u vlastitoj galopirajućoj progresiji. Zagreb i Split su 1960-ih, 1970-ih i kasnije, znači prije prave, političke dekadencije jugosocijalizma, bili gradovi praktične dekadanse socijalističke elite koja je u simulaciji bogatstva Zapada provodila vikende ‘festivala zabavne glazbe’, čiji je muzički sadržaj podvaljivala širem puku kao ultimativnu demokratizaciju glazbe, odnosno njezinu građansku legitimaciju.
Bijelo dugme je, što Vesić s puno emocija pokazuje opisujući pripreme za prvi, a pogotovo drugi album iz 1975. koji je oborio Jugotonov tadašnji rekord statusom ‘dijamantne ploče’ (preko 200 tisuća prodanih primjeraka) i po kojemu ova knjiga nosi ime; na imidž šlagerske (doduše generaciju starije, građanske) publike – imalo, kako se to u tradiciji rock kritike kaže - učinak supersoničnog jurećeg vlaka. Nevjerojatno prodornoj energiji Dugmeta kao rock grupe u nastajanju, inat prema establišmentu bogate i muzički ignorantske ‘festivalske’ diskografske elite dao je vjetar u leđa, a to je blagotvorno djelovalo na mlade ljude izmučene kreveljnjem i lažnim stihoklepačkim glamurom prevladavajuće zabavne muzike.
Sličice susreta s vodećim liscima bogatog Jugotona, snimanje u Londonu pod pokroviteljstvom Jugotona, famozni avansni ugovori Dugmeta i Jugotona bez čega ne bi bilo muzike, menadžeriranje Dugmeta, razbijanje izloga dućana Jugotona zbog Dugmeta: Vesić ih niže kao važne stanice, istovremeno lukavo pazeći na mjeru iskaza o međusobnim gadarijama članova benda koje je, uglavnom, inicirao dijabolično inteligentan muzičar Bregović. Pod nevidljivim utjecajem bregovićevske dogme ‘ništa mudro’ koju je sam Brega patentirao u točno vrijeme, Vesić je tek kojiput dao začin sumnji u ‘inspirativnu prirodnost’, a ne kalkulaciju Bregovićevog kompozicijskog dara. Konačno, ne isplati se ulaziti u ozbiljnije muzičke analize Bregovićevih pjesama/kompozicija: ne zato što to ne bi bio ozbiljan predmet, nego zato što pjesme Dugmeta nikad nisu ‘samo muzika’ ili ‘samo lirika’ nego pop kulturni fenomen, neodvojiv i problematičan organizam koji svaki put iznova, u kaleidoskopu bregovićevskih intervencija, preuzetnom analitičaru pokazuje rogove.
U tom su smislu najslabija mjesta Vesićeve knjige ona u kojima se decidirano govori o boljem ili lošijem (momentu) albumu. I još nekako kad to procjenjuje autor, ali gotovo je smiješno kad (u tekstu često prisutni) Đorđe Matić radi ad hoc harmonijsku analizu ‘Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo!’ po špranci dura – mola, kao da emotivni klišeji klasične harmonije mogu što značiti ‘bagdadskom lopovu’. Ili kad Matić ‘otkriva’ da je Bregović u hitu ‘Hajdemo u planine’ posudio motiv međimurske popevke ‘Međimurski lepi dečki’ (a ne ‘varaždinski’, kako veli Matić), kao da je to (uopće točno) uopće važno.
Dugme 1970-ih i isti bend nakon yu-vudstoka ‘Kod Hajdučke česme’ 1977. godine, čiju je paniku zbog tehničkog amaterizma i čistog straha od navale rulje Vesić fenomenalno dočarao; fatalno se razlikuju u svim (muzičkim, tekstualnim, političkim, ideološkim, ljudskim) aspektima. Dekadencija i rasap grupe 1980-ih sasvim uvjerljivo izgledaju tek ovako, kad se prati detaljna kronologija pada.
Dušan Vesić je u nedavnom razgovoru ‘Novostima’ rekao da je ‘folklor kod Dugmeta precijenjen’, naglašavajući radije njihov energično muzičarski profesionalizam, posve specifično kodiran. I to je naravno, ako se misli na folklor u smislu autentičnosti melosa i pripadne kostimografije. Ali u raširenoj kulturi spominjanja Dugmeta kao ‘seljačkog’ rock benda uvijek se misli na persiflažni dio folklora, na njegovu skrivenu poruku/podvalu. Na, reklo bi se, tragove folklora posredovane zavodljivom narodnjačkom estradom i treš ambivalencijom u vizualnom (flora, fauna) dekoru koji je Dugmetova prva distinkcija prema svakoj drugoj ozbiljnoj muzičkoj pojavi u regiji i šire, od Britanije do majčice Rusije.
Đorđe Matić kaže (to je fraza u knjizi) da je Dugme prvi postmodernistički jugoslavenski koncept - poput Idola, Rokera s Moravu, Plavog orkestra i Laibacha, iz čega slijedi da je Brega ‘prvi postmodernist’. U opreci bi onda, valjda, modernisti yu-rock kulture bili Šarlo akrobata i JohNny Štulić kao jedina autentična ‘modernost odozdo’: kvalifikacija zvuči posve preuzetno, zašto bi se pop kulturu moralo tretirati jednakim akademskim sredstvima?
U konačnici i uz obljetnički kompletić limitiranog izdanja ‘Bijelo dugme - box set deluxe’ koje po prvi put objedinjuje svih devet studijskih albuma na novom 180-gramskom vinilu, u izdanju starih lisaca iz Croatia recordsa (Jugoton); Vesićeva biografija Dugmeta temelj je za svaki sljedeći suvisao razgovor koji manjka u javnom prostoru. Samo, treba vidjeti imaju li novije generacije za to uopće interesa i/ili sluha. A sudeći po sastavu vrlo mlade publike koja je na povratničkom koncertu Dugmeta u Zagrebu 2005. godine znala tekstove njihovih hitova - to je sada stvarno najzanimljivije pitanje.
