Ako bude izabran za predsjednika SDP-a, Zlatko Komadina ostat će primorsko-goranski župan. Potencijalni šef najveće oporbene stranke namjerava se dakle držati goranskih šuma i daljinskim upravljačem upravljati SDP-om, ali i njegovim koalicijskim partnerima koji i u opoziciji žele nastaviti s njim veslati u zajedničkom čamcu. Komadina i većina njegovih stranačkih zagovornika politički su stasali u Račanovom SDP-u, a taj je SDP volio biti konstruktivna opozicija Tuđmanovom HDZ-u i njegovoj nacionalističkoj revoluciji te drugima prepuštati da vade oporbeno kestenje iz vatre (civilnim udrugama, medijima, međunarodnim institucijama, drugim oporbenim strankama, otpadnicima iz HDZ-a ili pak pojedinim regionalnim i gradskim organizacijama SDP-a).
S druge strane, Zoran Milanović je kao predsjednik SDP-a njegovao fajterski stil u odnosima s HDZ-om i drugim političkim konkurentima, a najavljuje da će se s još više žara uhvatiti ukoštac s konzervativnom revolucijom Karamarkova HDZ-a ako dobije još jedan predsjednički mandat. I to je zasad ključna razlika koja se iskristalizirala između Milanovića i Komadine kao pretendenata na funkciju stranačkog predsjednika. Zanimljivo je da su na toj razlici prvi počeli inzistirati Komadina i njegovi stranački agitatori (Tonino Picula, Ivo Baldasar, Rajko Ostojić, Davor Bernardić…), uporno prozivajući i optužujući Milanovića zbog njegove politike ‘ili mi ili oni’ koju je forsirao u izbornoj kampanji kako bi pobijedio HDZ i osvojio još jedan premijerski mandat. Pritom ne vide ili ne žele vidjeti da je Tomislav Karamarko od preuzimanja predsjedničke funkcije usmjerio HDZ prema politici ‘ili mi ili oni’, odnosno na rušenje ‘nenarodne’ SDP-ove vlasti i njezino vraćanje u ruke ‘domoljubnog’ HDZ-a i njegovih partnera.
Od progona i obračuna s ‘nenarodnim’ SDP-om Karamarkov HDZ ne odustaje ni nakon izbora. Zbog izbornog podbačaja morao je koalirati s Mostom, a pomirio se i s time da mu Božo Petrov i mostovci, barem zasad, budu i partneri i opozicija u Vladi i parlamentu, ali zato još gorljivije nasrću na Milanovićev SDP kako bi ga marginalizirali i umrtvili njegove opozicijske potencijale. Unutarstranačka izborna kampanja u kojoj su Milanovićevi oponenti zalegli na njegovo rušenje zbog izazivanja permanentnog konflikta s HDZ-ovom politikom postala je besmislena odmah nakon prvih poteza Karamarkove Domoljubne koalicije s pozicije vlasti, pogotovo onih kojima je glavni i jedini cilj obračun i poništavanje pojedinih SDP-ovih politika koje su naslijedili, ponajprije u sferi ljudskih i manjinskih prava i sloboda.
Komadina i drugi kritičari Milanovićeve stranačke i premijerske politike htjeli-ne htjeli zapuhali su u isti rog s Karamarkovim HDZ-om: gotovo uglas ga prozivaju da je višestruki izborni gubitnik i epicentar svih konflikata na stranačkoj političkoj pozornici, pa i u samom SDP-u. No dok HDZ redom čereči sve politike koje je provodila Milanovićeva vlada, od ekonomske do vanjske, njegovi unutarstranački oponenti o njima se konkretno ne izjašnjavaju, a ne govore ni o alternativnim politikama koje bi provodili da su bili na njegovu mjestu. Milanovića su članovima SDP-a ponudili kao žrtvenog jarca zbog poraza na parlamentarnim izborima, a sami bi od njega oprali ruke, iako su redom visokopozicionirani stranački dužnosnici koji su svoj rad i djelovanje ugradili u SDP-ove izborne rezultate na svim izborima održanima u posljednje vrijeme.
Činjenica je i da osim Milanovića zbog izbornih poraza ne prozivaju gotovo nijednog od njegovih najbližih stranačkih i ministarskih suradnika, a ima ih pregršt kojima je javnost odavno pokazala palac dolje zbog njihove političke ili ministarske nesposobnosti i jalovosti. I njihove grijehe i propuste svaljuju na Milanovićeva leđa jer, valjda, računaju da će ih privući na svoju stranu ili i sami imaju dovoljno putra na glavi pa se, uz rušenje Milanovića, ne usude upustiti i u obračun s njegovim najlošijim suradnicima i istomišljenicima. Njihovo eventualno detroniziranje ostavljaju na volju Milanoviću kao da se nadaju da će sam piliti granu na kojoj sjedi, ali i dodatno ojačati njihove tvrdnje da autoritarno vodi stranku i iz nje protjeruje sve koji mu se nađu na putu.
Frakcijskih sukoba i izbacivanja iz SDP-a bilo je i prije Milanovićeva predsjedanja: u četvrt stoljeća SDP-ove povijesti stranačko groblje dobrano se napunilo izbačenim i protjeranim članovima i stranačkim dužnosnicima, ali Milanović je prvi stranački dužnosnik kojega se proziva i optužuje zbog autokratskog obračuna s ljudima, iako su unutarstranačka pravila igre po kojima je i on kao predsjednik igrao uglavnom definirana u vrijeme Račana, kad su današnji Milanovićevi oponenti sudjelovali u njihovu kreiranju i primjenjivanju na onima koji su zagovarali drukčiju, pa i demokratičniju stranačku politiku. Više su istaknutih stranačkih ljudi iz SDP-a ispratili Picula i Komadina nego Milanović, pa čak i na manje demokratičan način, ali danas bi računali samo ona izbacivanja koja se mogu njemu staviti na dušu, iako je i on za njih imao podršku stranačkog vodstva, kao što ju je i Račan imao.
Sve u svemu, u SDP-ovoj unutarstranačkoj predsjedničkoj kampanji nema puno novoga: za stranačke dužnosti natječu se dobro znani kandidati s gotovo identičnim politikama koje zagovaraju, a jedina novost koja bi se mogla ispiliti je daljnja demokratizacija kadrovske politike i neposredno uključivanje stranačkog članstva u kandidiranje i izbor stranačkih i državnih dužnosnika. No i to je moglo biti odavno ugrađeno u SDP-ovu političku svakodnevicu, ali nije, i to ne zbog Milanovićeve navodne autoritarnosti i konfliktne naravi, nego zbog većinskog opredjeljenja stranačkog vodstva kojemu je tako bilo lakše upravljati strankom i njezinim članovima, ali i čuvati i braniti svoje pozicije i interese.
Gubitak biračkog povjerenja i sve veća omraženost etabliranih stranaka i političara, ali i Milanovićeva politička konfliktnost, u SDP-u su isprovocirali daljnju demokratizaciju stranačke politike, jer vodstvo očito nije samo sposobno definirati biračima prihvatljive stranačke politike i ljude sposobne da ih realiziraju i u opoziciji i s pozicije vlasti, pa nema kud nego ponuditi svim članovima SDP-a da oni presude u konfliktu koji već neko vrijeme traje u stranačkim vrhovima. To je dokaz da i konflikti mogu uroditi dobrim plodovima, pa i oni koje izaziva Milanovićeva fajterska politika i narav.
