U samo srce krize pogodio je dr. Željko Rohatinski, možda i bez takve namjere, u intervjuu ‘Jutarnjem listu’, prvom koji je dao nakon što je prije tri godine napustio dužnost guvernera Hrvatske narodne banke. Govoreći o problemu nezaposlenosti, on kaže: ‘Naveo bih načelo koje je korišteno u nekim drugim zemljama. Ako već nije moguće osigurati zaposlenje u punom radnom vremenu, ostaje dvojba: četiri sata za pola plaće ili nula sati za nikakvu plaću. Što biste vi izabrali?’ A na primjedbu novinara da je pola plaće ipak malo, on objašnjava: ‘To je samo pomalo karikirana ilustracija načela o potrebi fleksibilnijeg pristupa pitanju zapošljavanja i dohodaka. Naravno, ne nereguliranog nego uz transparentne, normativne i financijske okvire.’
Njegove su riječi ipak znatno više od karikature. One su ilustracija jednog od glavnih uzroka krize modernog kapitalizma, koji se razvio sasvim drukčije nego što su to predviđali brojni sociolozi i ekonomisti prije samo tridesetak godina, kad je mladi Željko Rohatinski bio direktor republičkog Zavoda za planiranje. U budućnosti, koja se tada planirala, jedna od najvažnijih industrija trebala je biti industrija slobodnog vremena. Već tada roboti su na velika vrata ulazili u prerađivačku industriju, koja je zato trebala sve manje radnika. Zagrebačka tvornica alatnih strojeva, Prvomajska, proizvodila je polufleksibilne i fleksibilne linije na kojima je radio samo jedan radnik. On bi programirao što će se proizvoditi, nakon čega bi kolica sama dovezla materijal iz skladišta i dodala ga prvom stroju u liniji, on bi ga dodao drugom, drugi trećem… i na kraju je ispadao gotov proizvod. Na primjer, bušilica ili kalašnjikov. Elektronika za te linije također je rađena u Zagrebačkom TEP-u. Od nekad moćne zagrebačke industrije alatnih strojeva (treće u Europi) Prvomajska je uništena prva. Nije smjela kvariti slatke poslove uvoza oružja. A ni TEP-a više nema. No to je druga, dobro poznata tema.
U prerađivačkoj industriji u svijetu tekao je isti proces, koji je prije toga u poljoprivredi zamijenio motike strojevima i u razvijenim zemljama sveo seosko stanovništvo na samo nekoliko postotaka. Tada su ljudi sa sela odlazili u gradove i zapošljavali se u tvornicama. (U Kini je na primjer taj proces još uvijek u punom jeku.) Ali kuda da idu radnici iz prerađivačke industrije? U tercijarni sektor, odnosno usluge, govorilo se nekad. Ubrzo se pokazalo da ne postoji toliko usluga i da se pod tom stavkom najčešće vodi povećan broj činovnika. To se toleriralo zbog socijalnog mira, koji je u tadašnjem bipolarnom svijetu bio presudno važan.
Pozivajući se na svjetsku praksu (koja je ovom autoru nepoznata), dr. Rohatinski sad zagovara skraćivanje radnog vremena, ali uz odgovarajuće smanjivanje plaća. Prije tridesetak godina, kad se očekivao procvat industrije slobodnog vremena, vjerovalo se da će plaće ostati iste, pa čak i rasti. Automatiziranje proizvodnje dovodi naime do znatnog povećanja produktivnosti i odgovarajućeg rasta profita. U odnosima rada i kapitala kakvi su tada vladali u svijetu pretpostavljalo se da bi se taj višak ravnopravno dijelio na čitavo društvo. Ali bipolarni svijet je nestao, pa su se ti odnosi iz korijena promijenili. Nestao je socijalizam, ali i kapitalizam kakav smo nekad poznavali. Nestale su i vizije budućnosti u kojoj će cvjetati industrija slobodnog vremena. Kapitalizam današnjice, posebno onaj financijskog i korporacijskog tipa, zasniva se na golom socijalnom darvinizmu. Zato se radno vrijeme produžava umjesto da se skraćuje, produžava se i radni vijek do mirovine, ukida svaka solidarnost, pa i mirovinska, samo da bi gazdi trošak bio manji. Istodobno buja nezaposlenost, a socijalna država tone u zaborav.
Ukratko, scenarij po kojem se razvija današnji svijet kao da je prepisan iz neke od starih marksističkih knjiga. Nejednakost se povećava geometrijskom progresijom. Često se ističe da su bogati prisvojili rezultate ukupnog ekonomskog razvoja u posljednjih tridesetak godina, dok je realna kupovna moć plaća ostala ista. Ali nije riječ samo o novom dohotku, stvorenom povećanom produktivnošću. U razvijenom, nekad se govorilo zapadnom svijetu, istovremeno je došlo do goleme preraspodjele postojećeg bogatstva u korist kapitala, pri čemu je srednja klasa odnijela gaće na štapu. Veliku ulogu u tome imale su banke i njihova kreditna politika. Financijskim špekulacijama one su osiromašile milijune ljudi, koji su smatrali da i uz kredit mogu normalno živjeti. Devizna klauzula u tranzicijskim zemljama ili promjenjiva kamata samo su dio njihovog arsenala. Ne tako davno, banke su se na sva usta hvalile svojim ‘novim proizvodima’. Znamo kako je to završilo i tko je ostao kratkih rukava.
‘Svakog sata, danju i noću, zarađujem 20 tisuća funti, a da nisam ni prstom makao…’, kaže jedan od britanskih bogataša, koji su u prosjeku duplo bogatiji nego 2008., kad je počela kriza. Bitna je poruka te rečenice (iz jednog BBC-jevog dokumentarca prikazanog i na HTV-u) da se to događa automatski, samo po sebi, po logici sistema. Ne bogati se ubrzano samo taj čovjek zato što je recimo dobro i pametno poslovao. To se isto događa svim bogatašima. Sto najbogatijih Amerikanaca raspolaže imovinom jednakom onoj polovice ukupnog čovječanstva, koje broji blizu sedam milijardi ljudi. Od toga više od milijardu njih ima 15 do 24 godine. Samo u bogatoj Europi bez posla je 5,5 milijuna mlađih od 24 godine. Recept pola radnog vremena za pola plaće može u tim uvjetima čak zvučati humano. Realnost je mnogo gora i definira je jedna riječ – prekarijat. Zapošljavanje na sat, bez ikakvih prava i sigurnosti, a i to ako se nešto nađe. Je li to jedina budućnost mladih i manje mladih ljudi koji se nisu mogli zaposliti, koji su ostali bez posla ili koji će se uskoro naći na ulici?
Ako jest, ne treba se čuditi da su podložni svakom obliku radikalizacije, sve do strašnog terorizma. Naravno da on nema veze s islamom. Kao i uvijek, lanac puca na najslabijoj karici, a to su društveno izolirani mladi ljudi koji žive u arapskim getima blistavih francuskih ili belgijskih gradova. A ni islam se nije pojavio slučajno. Samo kratkovidni političari, zaslijepljeni vlastitim ‘nacionalnim interesima’, mogli su vjerovati da mogu cijelo stoljeće bez posljedica prekrajati i pljačkati arapski svijet. Za to vrijeme, u Gazi je rođena već treća generacija kojoj su mržnja i kalašnjikov jedino naslijeđe. Isti je uzrok i sadašnje seobe naroda u Europu. Ali zahrđale su i druge, kršćanske karike u lancu nejednakosti i besperspektivnosti. Samozavaravanje je tvrdnja da se kriza rješava u Turskoj ili Siriji. Njen izvor je u velikim europskim i američkim metropolama, a od mogućih posljedica čovjeku se ledi krv u žilama. ‘Ja znam da to ne vodi dobru, kad ljudima dozlogrdi otjerat će nas vilama…’, kaže gore citirani britanski milijarder.
