>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Goran Dević: Promatramo proces vlastite propasti

Hrvatska kinematografija je trenutačno u čekaonici iz koje manje ili više pasivno promatra taj proces. Neki su se dali uvjeriti da su HAVC i domaći film koruptivna hobotnica, pa da ga zato treba demontirati

Kako kroz sedam posljednjih dana rada jednog kafića prikazati propadanje Željezare Sisak, samog grada i ljudi u njemu demonstrirao je Goran Dević filmom ‘Buffet Željezara’ koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Kako kaže, jednom je prilikom lutao svojim rodnim gradom i naišao na spomenuti kafić koji mu se svidio kao potencijalna lokacija za igrani film za koji je tada pisao scenarij. Kada je čuo da će kafić uskoro biti zatvoren jer gazda i njegova žena idu u Njemačku, skupio je prijatelje i krenuli su sa snimanjem dokumentarnog filma.

Koliko su vlasnici buffeta, Dževad i Erna Selmić, simbol ljudi, ne samo u Sisku, koji dižu ruke od posla kojim se bave i vide Njemačku ili Irsku kao obećanu zemlju?

Volim raditi filmove o konkretnim stvarima i o konkretnim ljudima, a ako se iz onog što napravim pojavi neki dodatni metaforički sloj, ako postignemo nešto više, tim bolje. No ako u startu gledaš na ljude kao na simbole, automatski ih sabijaš u neki okvir u kojem oni, i kao ljudi i kao filmski likovi, možda ne žele biti. Moje pravo kao autora je da kada radim neki film, gađam nešto univerzalno. U ovom filmu bilo mi je privlačno da o propasti socijalizma i deindustrijalizaciji pokušam pričati preko propasti gostionice na ulazu u tvornički krug Željezare. No sama motivacija da se upustim u snimanje nije bila u mojoj potrebi da dokumentiram spomenuto propadanje, nego rečenica koju mi je rekla gazdarica buffeta Erna: ‘Dojadilo mi je biti čistačica cijelog grada, ovaj kolodvor i cestu od rata nitko nije pomeo, idem u Njemačku, tamo će me makar netko platiti da čistim.’ Moja dužnost kao filmskog autora nije bila samo da se na toj lokaciji nađem s kamerom i plačem zajedno s protagonistima, nego da filmskim sredstvima pokušam pokazati izvore propasti čiju finalizaciju snimam. Nadam se da sam u tome uspio.

Okušali ste se i u igranim i u dokumentarnim filmovima: gdje je, po vama, danas hrvatska kinematografija?

Hrvatska kinematografija je trenutačno u čekaonici iz koje manje ili više pasivno promatra proces vlastite propasti. Proces koji je jednom kirurški točno opisao Boris Buden kao onaj u kojem hrvatski nacionalizam prelazi u fazu autodestrukcije, u kojem to tzv. domoljublje uništava realni objekt svoje ljubavi… Bez sustavne potpore društva može se napraviti jedan film, može se napraviti i odličan film, ali ne može se dogoditi kinematografija, uostalom, zašto imamo filmske škole ako ne mislimo te mlade ljude podržavati nakon što iziđu iz njih. A onima koji su se dali uvjeriti da su HAVC i domaći film koruptivna hobotnica, pa da ga zato treba demontirati, mogu navesti jedan primjer. Film zbog kojeg me intervjuirate je napravljen za sada bez javnog novca. Vremenom i sredstvima filmskih profesionalaca koji su ga žarko željeli napraviti. Jedan od njih je i montažer Vladimir Gojun koji je odvojio najmanje tri mjeseca svog života za svakodnevni rad na ovom filmu, zbog čega ima moj respekt i zahvalnost. Gojun je prije nekoliko godina bio HAVC-ov selektor za dokumentarni film i meni kao svom prijatelju s kojim putuje na koncerte nije odobrio film jer je smatrao da su drugi prijavljeni projekti bili bolji. To je uloga koju dajemo nezavisnom selektoru, čovjeku koji u danom trenutku, u najboljoj vjeri, bira iz hrpe prijavljenih projekata. Svi koji pristajemo ići na natječaje, pristajemo da jedan čovjek, kojeg je izabrala struka, odluči što se u tom trenutku financira. Ljutiti se što nismo izabrani na nekom natječaju i zbog toga rušiti cijeli sustav je djetinje sebično i destruktivno.

Stalni ste gost ZagrebDoxa. Koliko on ispunjava ulogu povezivanja hrvatskog i svjetskog filma i sve njih s publikom?

Volim festival od njegovog prvog izdanja kada sam ga pratio kao student. Svakog festivalskog dana nađem dva-tri filma za koje mi je drago da ih mogu pogledati na velikom platnu, a ne na laptopu. Za našu kinematografiju jako je bitan i industrijski dio festivala, posebno Pitching forum, na kojem mnogi projekti nađu financijera i koproducenta. Ili se ljudi naprosto upoznaju pa sutra međusobno surađuju. Lista svjetskih autora čija smo predavanja mogli poslušati je impresivna: Lozinski, Kossakovsky, Rosenblatt, Oppenheimer, Longinotto… Činjenica da je u nekoj sredini moguće uživo čuti filmska iskustva takvih velikana pridonosi da se naši mladi autori ne osjećaju inferiornima svijetu u kojem sutra trebaju participirati. Za vrijeme Doxa svijet je tu za njih i oni su za nekog drugog taj svijet.

Kao profesor na Akademiji dramskih umjetnosti kažite nam koliko država pomaže stvaranje filmskih i kazališnih autora i radnika?

Država Akademiji plaća hladni pogon, ali je velik problem potpuno neriješen sustav financiranja studentskog filma. HAVC nam je do sada pomagao tako da je financijski podržavao naše diplomske filmove i nadam se da se takva praksa neće prekinuti. Dok dođu do diplomskog filma naši studenti su, nažalost, prisiljeni izvještiti se u disciplini pravljenja nečega iz ničega.

Radili ste dokumentarni serijal ‘65+’ za HTV. Koliko ova kuća pruža pomoć autorima?

Problem je što HTV nema stabilan odnos prema filmskoj zajednici. Potresi koji se dešavaju unutar kuće prelamaju se preko onih koji su nužno upućeni da s njom surađuju. Jedna garnitura HTV-a raspiše javni natječaj i ako imaš sreće i prođeš, snimaš u mandatu druge garniture, a prikazuješ za vrijeme treće. Kod složenih sistema kao što je kinematografija stabilnost je jedan od temeljnih preduvjeta. Kada vlastiti dokumentarni film pitcham u inozemstvu, prvo što me pitaju je zašto nemam koprodukcijski odnos s domaćom javnom televizijom. U tom slučaju često je pametnije izbjeći direktan odgovor.

1/1