>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Mirna Jasić

Gordana Vilović: Mržnja užasava

Profesorica na Fakultetu političkih znanosti: Ne želim vjerovati u povratak 90-ih, kada je mržnja prema onima sa ‘sumnjivim’ imenom i prezimenom bila dobrodošla i kada su ljudi mogli biti ubijeni, a da nitko za to nije odgovarao. Potrebno je da hrvatska vlast snažno i uvjerljivo reagira na napade desničara

Kakve posljedice ofenziva radikalno desnih udruga i portala ostavlja na medijske slobode, kroz primjer napada na ovaj tjednik?

Posljednjih smo dana svjedoci nevjerojatnih napada desničara u najrazličitijim prigodama: uglednim ljudima se otvoreno prijeti smrću; napadaju se pripadnici LGBT zajednice; u Zagrebu crnokošuljaši slobodno održavaju smotru i slave nacizam; u Vukovaru se tiskaju naljepnice kojima se poziva na ubijanje pripadnika srpske narodnosti, a istodobno se, s najviše političke razine, Hrvatskoj licemjerno tepa kao slobodnoj državi. Na te bjelodane slučajeve, koji ulijevaju strah i nemir svakom pristojnom čovjeku u ovoj zemlji, država mlako ili nikako reagira i ne usuđuje ih se nazvati pravim imenom.

Nije prvi put da su ‘Novosti’ na udaru desničara. Udruga U ime obitelji bila bi najsretnija da ‘Novosti’ pišu o proslavi Božića i Uskrsa, o folklornim aktivnostima, tradicionalnim jelima i običajima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. No to je posve pogrešno shvaćanje. Ni drugi manjinski mediji ne pišu isključivo o svojoj kulturnoj baštini, već zbivanja unutar zajednice sve više stavljaju u kontekst života i preživljavanja u cijeloj državi. Na takav su način ‘Novosti’ oduvijek radile, koristeći pritom i satiru, po čemu su posebnije od drugih manjinskih medija. Krajnja kritičnost prema svim društvenim anomalijama, nerazumijevanju i netoleranciji prema drukčijima, kao i pisanje o pravima svih manjina, stalno se mogu pronaći u tekstovima ovog lista i njegovog portala. Dužnost intelektualca u medijima jest boriti se za bolju državu u kojoj živimo. Nažalost, očito je da se pritiscima i angažmanom onih koji su bliski uvjerenjima U ime obitelji želi zatrti, kroz ukidanje ‘Novosti’, svaki drugačiji pogled na život u Hrvatskoj.

Uostalom, nisu li neprofitni mediji doživjeli izravan udar dokidanjem financiranja prošle godine. Ipak, svi ti mediji još uvijek djeluju. No ključno je pitanje koliku cijenu plaćaju oni koji u njima rade i objavljuju tekstove koji nisu po volji dijelu javnosti koji smatra da se uvijek mora pisati onako kako to očekuje vladajuća ekipa ili udruga koje se navodno bori za ‘hrvatsku stvar’. Citirat ću velikog novinara Krešimira Džebu, koji je u jednom intervjuu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kazao: ‘Političarima nikako ne ide u glavu da novine ne postoje zato da bi oni svoje dvojbene mudrosti priopćavali narodu, nego da ih njih doznaju što misli narod.’

Kolika je odgovornost medija za širenje mržnje i poticanje na nasilje?

Naravno da mediji moraju reagirati na promicanje mržnje, netolerancije i poticanja na nasilje, i njihova je odgovornost velika. No nisu prije svega tradicionalni (‘stari’) mediji krivi što određena skupina ili neki zastupnici govore jezikom mržnje. Potrebno je o tome izvijestiti, ali je i nužno pisati kritičke komentare o užasu mržnje prema određenoj društvenoj skupini i svemu što se može dogoditi ukoliko gladne i nezadovoljne ljude uspiju instrumentalizirati u toj mržnji. Antifašizam je neupitan i nema mjesta nikakvom propitivanju. Pitanje je samo razumiju li oni, koji ispisuju i slave NDH, kakvo je zlo učinila ta država. Nažalost, još ima onih koji ne žele prihvatiti opće poznate povijesne činjenice o načinima kako se željela ostvariti ta potpuno etnički čista državica.

Koliko portal Dnevno.hr, koji je objavio zloćudnu fotomontažu Milanke Opačić, gazi vrijednosti novinarske etike?

Ne dijelim vrijednosti koje promiče taj portal i pazim na mentalnu higijenu, pa ga ne pratim na način da mogu dati potpunu analizu tamo objavljenih tekstova. No sigurno je da ljudi koji tamo pišu gaze ljudska prava svih ljudi koji misle drukčije, njihovi tekstovi iznose izmišljene događaje, jednom riječju vrše verbalnu agresiju, čime nerijetko ugrožavaju živote ljudi od kojih su napravili mete.

Najnoviji primjer toga jest činjenica da je Davor Bernardić, predsjednik SDP-a, zatražio policijsku zaštitu za Milanku Opačić, te da se zbog vrijeđanja ove zastupnice pokrene kazneni progon protiv portala Dnevno.hr.

Davor Bernardić je s pravom zatražio policijsku zaštitu za SDP-ovu potpredsjednicu, jer objavljena fotomontaža Milanke Opačić u majici sa četiri ‘s’ predstavlja poziv da je bilo tko može pljunuti na cesti, ubiti… Takvo što nikako nije novinarstvo! Kako god kritični bili prema današnjem trenutku u suvremenom novinarstvu i prijeporu interaktivnosti sa čitateljima, svaki bi se novinar uvrijedio da ga poistovjetite s takvim oblicima ‘izvještavanja’. To je veoma opasno i vraća nas u devedesete godine, kada je mržnja prema onima sa ‘sumnjivim’ imenom i prezimenom bila dobrodošla i kada su ljudi mogli biti ubijeni, a da nitko za to nije odgovarao. Ne želim vjerovati u povratak tog doba, ali luđaci i fanatici mogu napraviti nepopravljivu štetu u Hrvatskoj. Potrebno je da hrvatska vlast snažno i uvjerljivo reagira na sve takve događaje, no, nažalost, ovo što sada (ne)čine samo ohrabruju one koji će sutra doći na nečija vrata. Sve to ne sluti na dobro.

S obzirom na zastupljenost takve vrste novinarstva, kamo nas vodi ova situacija?

Vodi nas do udaljavanja od istine kojoj bi profesionalno novinarstvo trebalo stremiti. I trend u svijetu, nažalost, jest takav da se objavljuje sve više površnih izvještaja i lažnih vijesti. Veliki i jaki mediji u razvijenim zapadnim zemljama s tim se bore na način da se vraćaju provjeravanju činjenica, pa osnivaju posebne odjele gdje se one provjeravaju. Takvo nešto postoji i u Hrvatskoj kroz projekt Faktograf. Ali, problem je što iznimno mali broj medija koristi ovu uslugu.

Proteklih dana objavljeno je mnoštvo priloga o ubojstvu 18-godišnje Zagrepčanke Kristine Krupljan čime su prekršeni, kako je istakao HND, Kodeks časti hrvatskih novinara i temeljni profesionalni standardi.

Klasičan je to primjer senzacionalizma koji je posve nepotreban. Ulazilo se u intimu te djevojke tako duboko da je to bilo krajnje neodgovorno novinarstvo. Niti jednog trenutka mediji nisu vodili računa o žrtvi, koja se ne može braniti i ne može ništa kazati. Nečuveno je da su i na nacionalnim televizijama razgovarali s majkom ubijene djevojke. Iako takvo prikazivanje slučaja izaziva veću pozornost medijskih konzumenata, valjalo je umjesto toga izvještavati o pojavi, odnosno fenomenu poplave nasilja s tragičnim posljedicama.

Kako komentirate napad na kolege, Ozrena Pupovca i Snježanu Prijić Samardžiju s riječkog Filozofskog fakulteta, putem proglasa koji je poslala tzv. inicijativa akademskih građana ‘Spasimo Rijeku’, a u kojem je navedeno da se ‘posrbljava riječko Sveučilište’ i ‘stvara SAO Krajina u Rijeci’?

Nažalost, to je još jedan u nizu izravnih napada na ljudska prava koji iznimno šteti hrvatskoj državi. Život me naučio da ljudi koji se nazivaju ‘akademskim građanima’ ne moraju imati ama baš ništa s tom sintagmom. Zar ljudi svojim radom i dosadašnjim znanstvenim postignućima nisu zavrijedili da imaju svoje mjesto u akademskoj zajednici, bez obzira na svoje obiteljsko porijeklo, vjeru i narodnost? A sami mediji ne bi smjeli samo izvijestiti o tome činu, nego je potrebno i da iskreno osude takve pojave.

1/1