>

novosti logo

Društvo Društvo

Gorki okus pobjede

Supruga i sin ubijenog Duška Šaponje godinama nastoje doći do odšteta koje su im dosuđene u nekoliko postupaka – osuđeni pripadnici HV-a do sada im duguju više od dva milijuna kuna. Dok traži način da dobije ono što joj po zakonu pripada, Dubravka živi u potpunoj neimaštini

Prije tri godine, ‘Večernji list’ objavio je potresnu priču o branitelju Ivici Majetiću iz Suhopoljske Borove pored Virovitice, stopostotnom invalidu koji je u ratu izgubio obje noge. Povod je bila ovrha nad njegovom obiteljskom kućom, koju je izgubio u sudskom procesu protiv Dubravke Jagodić. Tom su se prilikom ondje okupili i novinari, kojima je načelnica Općine Suhopolje Zlata Šljivac izjavila: ‘Općina Suhopolje trenutačno ne raspolaže s nijednim zadovoljavajućim stanom, pa smo od Općinskog suda u Virovitici, zbog troje Majetićeve djece i zimskih uvjeta, zatražili odgodu ovrhe i iseljenja hrvatskoga vojnog invalida iz njegove, sada već bivše kuće.’

Večernjakov novinar elegantno je zaobišao pisanje o razlogu zbog kojeg je Dubravka Jagodić uopće tužila Majetića, ali mu je ponešto o tome rekao on sam, objasnivši da je kuću izgubio jer je ‘1992. s još dvojicom hrvatskih branitelja sudjelovao u kaznenom djelu ubojstva’. Kazao je da je u zatvoru proveo godinu i pol te da je na ratištu izgubio obje noge. Dodao je da je spor koji je protiv njega pokrenut trajao devet godina: izgubio ga je, pa mu je naloženo da, zajedno s ratnim drugom Darkom Pilom, Dubravki Jagodić na ime neimovinske štete isplati 220.000 kuna (uz 15 posto godišnje kamate od dana donošenja prvostupanjske presude), a njezinu sinu Milanu 150.000 kuna. Požalio se novinaru kako nakon takve – po njemu, nepravedne – presude može samo na ulicu. ‘Na trojicu odvjetnika, koji su me branili i uvjeravali da ću dobiti parnicu, potrošio sam stotinjak tisuća kuna i nakraju sve izgubio. Financijski, fizički i psihički sam slomljen. Svima sam se obraćao za pomoć, a pomoći dosad niotkuda.’

Ne znam gdje nisam tražila pomoć. Nije me stid, nije mi teško, ja sam borac. Podnijela sam 17 prijava policiji, jer me Majetić stalno zove, a kako ga često viđam, prijeti mi i na ulici. Policija sve uredno zapiše i to je to. Rugaju mi se, ali ja ću izdržati. Pravda je na mojoj strani – govori Dubravka Jagodić

Pet dana kasnije, Majetić je iseljen iz kuće, zajedno s obitelji; nije pomoglo ni okupljanje suboraca, ni pritisak lokalnih političara. Osim ‘Novog lista’, ‘Ferala’ i ‘Novosti’, ‘Večernji list’ i druge hrvatske novine nikada, ni tada ni prije ovrhe, nisu pisale o drami Dubravke Jagodić. Zašto oni koji su javnost upoznali s njezinim posljedicama nisu bili zainteresirani i za uzroke? No to je pitanje novinarske etike koje si moraju postaviti lokalni dopisnici i urednici ‘Večernjeg lista’, mi ćemo samo pokušati ispraviti tu nepravdu i priču ispričati u cijelosti.

A ona počinje okupljanjem skupine pripadnika HV-a u nekoj lokalnoj krčmi u zimu 1992. godine. Nekoliko dana ranije, pobunjeni su Srbi pobili nekoliko civila hrvatske nacionalnosti u jednom od obližnjih sela pod svojom kontrolom. Sprema se osveta, a kako nije bilo jednostavno detektirati i pronaći one koji su zločin počinili, odlučeno je da se kazne tamošnji Srbi, oni koji su ostali lojalni svojoj domovini. U osvetnički je pohod krenulo više vojnika, no nakraju su na optuženičku klupu sjeli samo Majetić i Pil, koji su kobne siječanjske noći upali u kuću Duška Šaponje. Osim njega, koji je bio pomorac i nije imao veze ni s politikom ni sa srpskom pobunom, ondje su bili i njegova supruga Dubravka Jagodić, sin im Milan, tada beba, Dubravkin 11-godišnji sin iz prvog braka Saša i jedna od baka.

Dubravka te trenutke strave nikada neće zaboraviti: ‘Upala su dvojica s kapuljačama u kuću i vikali gdje je oružje… Duško je rekao da nema nikakvo oružje, a oni su ga izgurali i odveli, navodno u policiju.’ Sutradan su radnici lokalne tvornice, odlazeći na posao, ugledali Duškovo beživotno tijelo uz cestu. ‘U Duška su ispalili oko 70 metaka, pucali su u njega dum-dum mecima, pola glave mu je nedostajalo, na vratu su bile vidljive rane od noža, desna mu je ruka rafalom gotovo odsječena; samo je visila, jedva se držala, bilo je strašno… To im nije bilo dosta, nego su ga tako unakaženoga vezali za auto i vukli kilometar do ulaza u selo, gdje je pronađen’, opisuje Dubravka.

Nakon što su izmasakrirali nesretnog Duška, Darko Pil sam se vraća u njegovu kuću, tjera baku i kundakom udara Sašu, koji je plakao i molio Pila da mu ne ubije mamu i brata. ‘Rekao mi je da se skinem, a ja sam plakala. Uzeo mi je bebu i bacio je na krevet. Počeo me silom svlačiti…’, prisjeća se Dubravka, koju je Pil silovao na istom krevetu na kojem je ležala njezina beba.

Iako je bilo ratno vrijeme, za kojeg je tadašnja vlast u sličnim situacijama činila sve da zaštiti zločince iz redova HV-a, u ovom je slučaju bilo drugačije ili barem donekle drugačije: identitet Šaponjinih ubojica i silovatelja njegove žene ubrzo je objelodanjen, pa su nakon sudskog postupka osuđeni na zatvorske kazne. Suđenje je brzo dovršeno jer su obojica priznala krivnju – Majetić je 21. travnja 1992. dobio 12, a Pil 15 godina zatvora. Na presudu Vojnog suda u Bjelovaru su se žalili, pa je Vrhovni sud prvome smanjio kaznu na devet, a drugome na deset godina zatvora. Suđeno im je, naravno, za obično ubojstvo i silovanje, a ne za ratni zločin. Ubojica i silovatelj Darko Pil odslužio je između šest i sedam godina zatvora, dok je predsjednik Franjo Tuđman odlučio pomilovati Majetića, koji je tako u zatvoru bio svega nešto više od godinu dana. Potom je poslan na ratište u Bosnu gdje je, boreći se za Tuđmanove fantazije o hrvatskom Lebensraumu, izgubio obje noge.

Nakon što je Majetić izišao iz zatvora, prvo je – u uniformi i naoružan! – otišao zaprijetiti Dubravki Jagodić, koju je nakon toga morala čuvati policija. Smatrajući kako ima pravo na odštetu, ona je tužila ubojice svoga supruga. Spomenuli smo na početku teksta iznos koji je trebala dobiti za suprugovo ubojstvo; sud je 2006. odlučio da joj Pil za monstruozno silovanje mora isplatiti bijednih 50.000 kuna. Pored toga, ubojice su trebali podmiriti i visoke sudske troškove te nadoknaditi obitelji oko 20.000 kuna za Duškovu sahranu. Sudski je naloženo i da Milanu Šaponji na ime izgubljenog uzdržavanja isplaćuju mjesečnu naknadu od 500 kuna i to od 1992., kada je donesena presuda za ubojstvo njegova oca.

Kada se sve te cifre saberu i kada se u obzir uzme činjenica da toliki drugi Srbi i Hrvati u sličnim situacijama nisu dobili ništa, moglo bi se kazati da su oštećeni dobro prošli. Međutim, problem time nije riješen, jer ubojice nemaju novca. Stoga je uslijedila ovrha nad obiteljskom kućom Majetićevih, čiju je sudbinu oplakao ‘Večernji list’. Kuća je procijenjena na 70.000 kuna, od čega je pola trebala dobiti Dubravka, a pola Milan. No kako kupaca nema, Dubravka do danas nije dobila ni kune odštete. Za razliku od nje, Ivica Majetić svakih nekoliko godina, kao stopostotni ratni vojni invalid, dobije od države automobil, koji istog trena proda kako ga slučajno ne bi dobila Dubravka. Zbog presude su, naime, sva njegova primanja pod blokadom: kako im odšteta nije isplaćivana, Dubravkin i Milanov odvjetnik Jovan Doneski zatražio je ovrhu nad Majetićevom invalidninom i mirovinom, pa je presuđeno da Milan Šaponja od tih primanja svaki mjesec dobiva 9.000 kuna. Time financira studij, a dio daje majci, koja nikada nije uspjela pronaći posao, pa kućni budžet popunjava nadničarenjem i povremenim poslovima.

Istodobno s tužbom kojom se od ubojica traži naknada štete, Dubravka Jagodić je pokrenula i postupak za naknadu štete od države, koja je ubojicama dala i uniformu i oružje. Tužba protiv RH omogućena je stupanjem na snagu Zakona o šteti uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija iz 2005., no DORH se na Dubravkinu tužbu žalio, smatrajući da država nije odgovorna za ubojstvo iako su počinitelji bili pripadnici HV-a. Ipak, Općinski sud u Virovitici presudio je da je ta odgovornost neosporna, a presudu je potvrdio i Županijski sud. Zatražena je revizija presude, no to nije spriječilo sud da odluči u korist tužitelja i da im dodijeli odštetu: Dubravki 193.000 kuna, a Milanu 90.000 kuna i 300 kuna mjesečno na ime izgubljenog uzdržavanja. Međutim, DORH se žalio Vrhovnom sudu, koji je presudu donio za četiri i pol godine; ugledni su suci tada ukinuli ‘međupresudu’ Općinskog suda i to s obrazloženjem da je nastupila zastara za tužbu. Odvjetniku Doneskom nije preostalo ništa osim žalbe na tu odluku, koju je prije godinu i pol podnio Ustavnom sudu. Tako će to pravosudno tijelo, u čijim dubokim ladicama sada leži žalba žene koja još nije dobila ni kune odštete za ubojstvo supruga otprije 22 godine (unatoč tome što joj na papiru pripadaju tisuće!), odlučivati o tome je li Vrhovni sud pravilno protumačio zastarni rok, tvrdeći da on nastupa po isteku pet godina od počinjenja djela, ili je u pravu odvjetnik žrtava, koji tvrdi da rok zastare teče od trenutka promjene zakona po kojem je tužba protiv RH uopće bila moguća, a to je 2005. godina.

Ukupan iznos koji Majetić i Pil sada duguju Dubravki Jagodić i Milanu Šaponji premašio je dva milijuna kuna – zbog godina neisplaćivanja odštete povisile su ga kamate. Dok traži način da dobije ono što joj po zakonu pripada, Dubravka živi u potpunoj neimaštini. Ne može platiti ni odvjetnika, koji joj je i sam znao posuđivati novac nužan za život. Odbaci li Ustavni sud njezinu žalbu, kaže da će se žaliti Sudu za ljudska prava u Strasbourgu. ‘Ne znam gdje nisam tražila pomoć. Nije me stid, nije mi teško, ja sam borac. Podnijela sam 17 prijava policiji, jer me Majetić stalno zove, a kako ga često viđam, prijeti mi i na ulici. Policija sve uredno zapiše i to je to. Nema kazne. Kada sam tražila pomoć u Županiji, kazali su mi da odem kod svog Pupovca, da mi on pomogne… Rugaju mi se, ali ja ću izdržati. Pravda je na mojoj strani.’

1/2