U jeku smo turističke sezone, a o njoj se priča i sve joj se podvrgava čak i za vansezonskih mjeseci. Kako gledate na tu monokulturnu ekonomsku politiku i rentijersku praksu koju već uzimamo zdravo za gotovo, postajući malne ovisnicima?
Nijedna monokultura općenito nije dobra ni u čemu. Čak ni u financijama, ozbiljni investitori nemaju samo dionice ili samo obveznice ili samo štednju, nego portfelj koji je na određeni način strukturiran. Tako i gospodarstvo ima svoju strukturu. Turizam učestvuje u našem BDP-u sa 17,3 posto, a lani je to bilo 16,4 posto učešća, što znači da on raste, a druge industrije i dalje padaju. Ukupno gledano pritom, Hrvatska ostvaruje rezultate za koje nije sama zaslužna, nego imamo komparativne prednosti, obalu koja je predivna i rentijerski je koristimo, kao što rekoste. Tom rentom dade se objasniti štošta inače, mada je njezino pitanje danas zapostavljeno. Možete i nadnicu identificirati kao rentu koju de facto radniku plaća onaj tko unajmljuje njegov rad. Uostalom, pogledajmo druge monokulturne zemlje, Brazil je recimo dugo bio monopolski proizvođač kave. No kad je izbila kriza, ložili su lokomotive tom kavom. Ili se zamislimo nad zemljama koje žive isključivo od nafte: što će biti s njima kad nafta dobije supstitut? Oni žive na renti zahvaljujući prirodnom izvoru, ne svom radu koji stvara novu vrijednost, a to je i hrvatski slučaj. Što bi se dogodilo s nama ako nestane turizma zbog nekog neočekivanog faktora? Ali mi se ponašamo kao da se to ne može desiti, dok u međuvremenu zaboravljamo raditi bilo što drugo. I umjesto da PDV na turizam, a u funkciji rente, dignemo na 25 posto, pa razliku iskoristimo za gradnju infrastrukture od četiri do pet zvjezdica radi turizma s većom dodanom vrijednošću, mi se i dalje borimo za što veći broj turista, čiju navalu zapravo ne možemo držati pod kontrolom. Jadran već ne može podnijeti tu količinu onečišćenja, i ne znamo kud bismo s tolikim smećem, a nitko ne radi cost benefit analize o tome. Ili bismo mogli razliku iskoristiti za ukidanje cestarine, kako bi autoceste konačno postale faktor povezivanja zemlje i povećanja privredne aktivnosti, naročito u razvoju zabačenijih krajeva. No mi smo umjesto toga opterećeni isključivo poreznim prihodima države i njezinim deficitom, iako nije problem sam deficit koliko činjenica da nam je država loša i nefunkcionalna. Provodimo destruktivnu politiku prema budućim generacijama, založit ćemo tako još i šume i vode. A godinama smo se pripremali za Europsku uniju i na kraju u nju ušli sasvim nepripremljeni, pa ćemo sad dugo otkrivati što je sve uopće potpisano za tu svrhu.
Krivnja političara i ekonomista
Ponašamo se kao da se s turizmom ne mogu desiti problemi, dok u međuvremenu zaboravljamo raditi bilo što drugo. I umjesto da PDV na turizam dignemo na 25 posto, pa razliku iskoristimo za gradnju infrastrukture od četiri do pet zvjezdica, mi se i dalje borimo za što veći broj turista, čiju navalu zapravo ne možemo držati pod kontrolom
Taj bismo nesretni turizam mogli iskoristiti barem za agregiranje i rast drugih industrijskih grana, recimo poljoprivrede čiji se produkt može prodati u istom okviru? No ispada da hrvatski agrar nikad nije bio u očajnijem stanju.
Pisao sam o toj tzv. zelenoj i plavoj magistrali, pri čemu treba imati na umu da je riječ o jednoj te istoj ekonomskoj politici. Kao što nam turizam raste zapravo sam od sebe, tako je i poljoprivreda prepuštena sebi i propada. Nema okvirne koncepcije, kao ni pojedinačnih koncepcija, nego se bogomdane mogućnosti crpe takoreći dokle ide. Nama se privreda događa, mi je ne projektiramo. Nekoć smo bili poljoprivredni proizvođači s nekim segmentima koji su bili svjetski relevantni, a danas otkrivamo da ipak trebamo sami proizvoditi bijeli luk. Zamislite genijalnog otkrića – bijeli luk! To više nije otkrivanje tople vode nego hladne, molim vas! Kako onda da govorimo o pitanju komasacije ili navodnjavanja? Dijeljene su subvencije za mikroproizvođače, a na koncu više uopće nemamo domaće mljekarstvo, dok uvjete za okrupnjavanje proizvodnje nismo ni pokušali stvoriti. E sad pogledajte: od svega toga do koncepcijskog povezivanja turizma i poljoprivrede koje spominjete još je jedan ozbiljan korak dalje, ili bliže, kako već hoćete. No hrvatska je ekonomska politika svakako okrenuta u nekom drugom smjeru. A pritom treba reći i da nisu za to krivi samo političari, nego i ekonomska struka, koja se i sama odavno počela voditi za kriterijem tzv. moralne podobnosti.
Spomenuli ste EU čiji kontekst sve više izgleda kao luđačka košulja za države na periferiji te asocijacije, a u odnosu na njezin, uvjetno rečeno, sjeverozapadni centar. Tek počinjemo shvaćati što znači primjerice fiskalna odgovornost u paru s faktičnim odricanjem od monetarnog suvereniteta?
Jasno, tu ima već mnogo pitanja koja bi trebalo pažljivo raspetljavati, a i odnose se na razdoblje od gotovo dva i pol desetljeća. Nekoć sam se recimo jako protivio fiksnom tečaju domaće valute, danas pak smatram da ga ne smijemo maknuti jer bi nastupila katastrofalna inflacija i slično – u međuvremenu su se naime promijenile okolnosti. Na problem nelikvidnosti pritom se gleda sasvim krivo, jer bismo i nju lako mogli smanjiti preko noći, ali ona bi se odmah ponovno pojavila jer ne rješavamo njezin uzrok koji se nalazi u nekim drugim odnosima. Jako smo skupi, a ljudi imaju male plaće i žive loše, što znači da ustvari nemamo porezni kapacitet. Država nam je preskupa prvenstveno zato što je, rekao sam, neefikasna, i to je jedan zatvoreni krug u kojem se uporno vrtimo. Nadalje, ukinuli smo institut zaštitne kamate koji predstavlja fantastičan instrument ekonomske politike. Poduzetnici su uz deficit platne bilance dočekali uvođenje PDV-a tragične 1998. godine, i tad počinje naš totalni ekonomski pad. Predlagači zakona su izjavili da će uvesti taj porez s nultim fiskalni efektom, no to nije bila istina, porezni prihod je skočio za sedam milijardi kuna. Ali umjesto da se sanira državna kasa, poslijeratni dugovi i slično, mi smo povećali prava poreznih obveznika. Prihod se mogao registrirati samo prve godine, zatim dolazi do pada proizvodnje, a državna usta se nastavljaju širiti. Nastavili smo se nekritički zaduživati negirajući ubrzavanje krize, kao narkoman koji osjeća blaženstvo uslijed sve veće drogiranosti, dok mu organizam zapravo propada. Prodali smo zatim banke i tad sam predlagao zadržavanje makar jedne jake komercijalne banke koja će podržavati razvoj. Bio sam zbog toga tretiran kao realsocijalistički luđak, a sad vidimo da na razvoj više ne možemo utjecati jer smo tada digli ruke od državnog udjela u financijskom sektoru. Nekoliko godina potom dolazi do globalne krize, iako treba priznati da bismo i bez toga propali jer smo razvili svoju unutarnju krizu, i to na vrlo kreativan način. A da smo drukčije pristupali pitanjima same ekonomske struke, ne bi nam ni EU danas predstavljala tako težak i zahtjevan okvir.
U vrijeme dok se napuštao samoupravni socijalizam, bilo je oportuno pustiti se niz rijeku koja se zove neoliberalizam, a nitko se nije odviše pitao kamo ona točno vodi. Sabor je pritom izglasavao okvir za legalno upropaštavanje narodnog bogatstva, za što su ekonomisti osiguravali tehničku podršku, i to vam je sva mudrost oko tog prevrata koji nas je zadesio
Nema ozbiljnijeg otpora neoliberalizmu
Također ste spomenuli odgovornost domaćih ekonomista, ne samo političara. Zašto u Hrvatskoj, zemlji koja je donedavno bila u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji, nema ekonomista lijeve, marksističke provenijencije? Kako je to moguće nakon jednog Branka Horvata, ekonomista svjetskog glasa?
Branko Horvat je uistinu zamalo postao dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, što bi značilo da je kao lijevi ekonomist bio generalno itekako priznat, a ne samo među ljevičarima. No teško se istaknuti u malenoj zemlji, uzmimo prvenstveno to u obzir. A što se tiče hrvatskih ekonomista danas, moram podcrtati više aspekata. Biti nezavisnim ekonomistom izuzetno je zahtjevno, nezavisnost je skupa priča. Ne želim braniti kolege, no mnogi su jedinu priliku za osiguravanje svog materijalnog i karijernog položaja uočili u podržavanju neoliberalnog koncepta. Osobno sam pak imao priliku u osvit toga doba, 1993. godine, uočiti što se sprema, i tad sam pokrenuo časopis ‘Ekonomija/Economics’ u kojem će ljudi moći slobodno izražavati svoje mišljenje. Evo, pogledajte naš zadnji, prošlogodišnji broj, tu je i jedan moj tekst koji je pisan apsolutno s marksističkih pozicija, premda su u časopisu prostor dobivali i kolege drukčijih, liberalnijih uvjerenja. U vrijeme dok se napuštao samoupravni socijalizam, bilo je oportuno pustiti se niz rijeku koja se zove neoliberalizam, a nitko se nije odviše pitao kamo ona točno vodi. Sabor je pritom izglasavao okvir za legalno upropaštavanje narodnog bogatstva, za što su ekonomisti osiguravali tehničku podršku, i to vam je sva mudrost oko tog prevrata koji nas je zadesio. Pripomogla je i činjenica da je sve odrađeno na brzinu, dok smo nekad imali dugoročno projektiranje. Ekonomski institut u Zagrebu je nekoć u ekonomskoj znanosti bio isto što i Ina u naftnoj industriji. Profesor Dragomir Vojnić omogućio je kao njegov direktor istraživački prostor svakome tko se želio ozbiljno baviti ekonomskom znanošću, i taj se glas itekako slušao. A danas u Hrvatskoj gotovo da nemate ni istraživanja ni njihove važnosti. I nema ozbiljnijeg otpora neoliberalizmu koji je izmišljen upravo zbog podčinjavanja malih zemalja. Ta nije Amerika nikad toliko provodila neoliberalizam koliko ga je propovijedala drugima, a sama rabila protekcionizam.
Hajduk je duša naroda
Nedavno ste izabrani za člana Nadzornog odbora splitskog Hajduka, kroz demokratski proces odlučivanja o upravljanju kakav svakako znači avangardu u Hrvatskoj općenito. Birala je široka baza registriranih navijača pa me – ne samo kao jednog od njih – zanima mislite li da će Hajduk ostati narodni nogometni klub ili će na koncu ipak biti privatni?
Ja sam vam jako stari hajdukovac, a odrastao sam u obitelji veoma skromnih materijalnih mogućnosti. Pa bih otišao na Trg Republike da vidim igrače Hajduka koji su dolazili na gostovanje u Zagreb, nemajući uopće novca za kartu da odem na utakmicu. Nisam se međutim želio učlaniti u Dinamo, iako bih tad mogao ići na utakmice, no to ne bi više bilo to. Uglavnom, nedavno su me kontaktirali neki mladi ljudi koji su aktivni oko Hajduka, interesiralo ih je moje razmišljanje i tako je sve počelo s ovim današnjim mojim angažmanom, mada sam bio skeptičan po pitanju utjecaja jednog ekonomista na nogometne navijače. No izabrali su me, nažalost ili nasreću, a ja bih svakako želio da Hajduk ostane vodeći narodni te patriotski klub u Hrvatskoj, kakav je bio još u Drugom svjetskom ratu. Ovdje moram naglasiti da članovi Nadzornog odbora sve obavljaju volonterski, bez ikakve plaće ili naknade za troškove, koje u cijelosti plaćamo sami. Samo ljubav, ništa novac. Zalagat ću se dakle za implementiranje ekonomije i održivosti, uz naglašenu socijalnu i društvenu odgovornost prema mladim ljudima i narodu generalno, a što se mora početi i praktično razvijati kroz razne konkretne projekte i programe. Jer baš je Split tragično pogođen tranzicijskim promjenama, a to se mora pod hitno uzeti u obzir i s pozicija Hajduka, koji treba poslužiti kao platforma za širi politički pogled na stvari. Osim toga, treba obnoviti veze Hajduka i Dalmacije koja znači njegov temeljni kontekst. A definitivno se protivim Hajduku kojim bi dominirao jedan ili više privatnika – on se može iskazati samo kao narodni klub. U protivnom, to bi bilo kao da je riječ o privatiziranoj banci ili o preprodanom mediju ili o autocestama pod koncesijom. Da ne citiram sad poznate Smojine misli, ukratko opisano: Hajduk je duša naroda. I zato neki medij i može umrijeti, ali Hajduk živi vječno.
