Novosti

Politika

Haški ponavljači

Ponovljeno suđenje Stanišiću i Simatoviću moglo bi biti jedno od najvažnijih u povijesti Haškog suda: šire gledano, pred sudskim je vijećem opet zloćudna uloga sigurnosnih mehanizama države Srbije u ratovima u Hrvatskoj i BiH. I Hrvatska je zabrinuta zbog kvalifikacije o udruženom zločinačkom pothvatu u vezi šestorice optuženih Hrvata

Prošlog tjedna započelo je posljednje haško suđenje, koje bi se moglo ispostaviti jednim od najvažnijih u povijesti Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije: pred tročlanim sudskim vijećem opet su šezdeset šestogodišnji Jovica Stanišić i šezdeset sedmogodišnji Franko Simatović Frenki, ratni šefovi Resora državne bezbjednosti Srbije. Šire gledano, pred sudskim vijećem opet je zloćudna uloga sigurnosnih mehanizama države Srbije (kako god joj bilo ime u određenom trenutku) u ratovima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini tokom prve polovice devedesetih godina. Osim što je jedan od najvažnijih, taj proces jedan je od najneobičnijih vođenih u Haagu: Haški sud podigao je optužnicu protiv dvojice ključnih ljudi srpske civilne tajne službe 2003. godine, suđenje je počelo 2009., prvostupanjska oslobađajuća presuda izrečena im je 2013., da bi Žalbeno vijeće u prosincu 2015. – prvi put otkad postoji Tribunal – naložilo ponovno suđenje, koje je, rekosmo, počelo prošlog tjedna pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove, što je institucija koja će nastaviti i dovršiti preostale sudske poslove Haškog suda i čuvati proizvedenu dokumentaciju o istragama i suđenjima.

Osuda Stanišića i Simatovića – a dosta je izvjesno da će ratni šefovi srbijanske civilne sigurnosne agencije biti proglašeni krivima po svim točkama optužnice – mogla bi biti prva, i posljednja, u kojoj se dira u samo srce Miloševićevog režima

Stanišić i Simatović – načelnik RDB-a i njegov glavni operativac – optuženi su za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu, čiji je cilj bilo ‘prisilno i trajno uklanjanje većine nesrba, prvenstveno Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH, putem činjenja krivičnih djela progona, ubojstva, deportacije i prisilnog premještanja’. Pored njih dvojice, sudionici zločinačkog pothvata bili su, prema optužnici, Slobodan Milošević i mnogobrojni pripadnici političkog, vojnog i obavještajnog vrha Srbije u razdoblju od 1991. do 1995. godine. Konkretni doprinos Stanišića i Simatovića zločinačkom cilju bio je golem. Milošević je, naročito 1991. i 1992., više vjerovao Resoru državne bezbjednosti, to jest Stanišiću, nego sigurnosnoj službi Jugoslavenske narodne armije, to jest generalu Aleksandru Vasiljeviću, pa je RDB bio prva i glavna poluga Beograda u organiziranju, obučavanju i naoružavanju srpskih pobunjenika u Hrvatskoj te u formiranju, financiranju i vođenju paravojnih i tajnih jedinica koje su činile zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Među tim jedinicama najvažnija je Srpska dobrovoljačka garda ili ‘Tigrovi’, pod komandom Željka Ražnatovića Arkana, te ‘Crvene beretke’, kasnije Jedinica za specijalne operacije, na čelu s Miloradom Lukovićem Legijom. Te jedinice zločinački su djelovale i u Hrvatskoj i BiH, a slušale su isključivo naloge koji su stizali iz Beograda i koje je uglavnom prenosio Simatović.

Premda su u prvostupanjskom haškom procesu, vođenom od 2009. do 2013., potvrđene sve ili gotovo sve optužujuće činjenice o vrlo aktivnoj i opsežnoj uključenosti RDB-a Srbije i njegovih šefova u zločinačke operacije srpskih trupa u Hrvatskoj i BiH, sudsko vijeće pod predsjedanjem Alphonsa Orieja, uz suprotno mišljenje sutkinje Picard, konstatiralo je da Stanišić i Simatović nisu krivi. Nije dokazano da su dijelili zajednički zločinački cilj, kao ni namjeru da se taj cilj realizira, premda u presudi nije utvrđeno ni postojanje ni opseg tog cilja, pa se – primijetilo je Žalbeno vijeće – onda nije mogao donijeti ni zaključak o tome jesu li Stanišić i Simatović dijelili nakanu da se zločinački cilj ostvari. Nije dokazano da su planirali ili naredili zločine, niti im je dokazana zločinačka namjera, odnosno nije dokazano da je njihovo nesumnjivo pomaganje i podržavanje jedinica uključenih u prekogranične ratne zločine bilo konkretno usmjereno na počinjenje tih zločina. Naravno da je nemoguće pronaći dokaze da su šefovi RDB-a Srbije poslali oružje i municiju nekoj svojoj jedinici u Hrvatskoj ili u BiH s konkretnim usmjerenjem da se tim oružjem i tom municijom pobije precizno definiran krug konkretnih osoba, a upravo takvu vrstu dokaza zahtijeva standard ‘konkretne usmjerenosti’. Po istom principu, Žalbeno vijeće Haškog suda – prvi put u praksi Suda – oslobodilo je tri mjeseca ranije, u veljači 2013., i generala Momčila Perišića, šefa Generalštaba Vojske Jugoslavije, a još prije toga, 2012. godine, doduše na nešto kreativniji način u pogledu tumačenja činjenica i prava, oslobođeni su i hrvatski generali Ante Gotovina i Mladen Markač. Činilo se da je definitivno sahranjen tužiteljski koncept udruženog zločinačkog pothvata koji je, u nekoliko predmeta, podrazumijevao idejno i operativno sudjelovanje najviših političkih i vojnih dužnosnika Srbije i Hrvatske u zločinima protiv čovječnosti, usprkos tome što je samo dan prije oslobađajuće presude Stanišiću i Simatoviću, 29. svibnja 2013., prvostupanjsko vijeće osudilo šestoricu nekadašnjih političkih i vojnih čelnika HR Herceg-Bosne na visoke zatvorske kazne, proglasivši ih krivima i za učešće u udruženom zločinačkom pothvatu na čijem je vrhu bio Franjo Tuđman.

Među šestoricom optuženih Hrvata u Haagu nema ni jednog koji je u inkriminirano vrijeme bio na nekoj funkciji u državnom aparatu rh, ali Vlada svejedno mjesecima plaća skupe američke lobiste koji nastoje isposlovati ispuštanje formulacije o zločinačkom pothvatu

Činilo se, naime, da su Sjedinjene Države zbog svojih geopolitičkih interesa, ali i zbog utjecaja moćnih lobista Srbije i Hrvatske, uspjele umrtviti Haški sud i praktički obesmisliti sve vrijedno što je Tribunal učinio od osnivanja, a toga je itekako bilo. Tom poslu presudan je doprinos dao tadašnji prvi čovjek Suda Theodor Meron, ne obazirući se, primjerice, na pravosnažne haške presude Milanu Babiću i Milanu Martiću u kojima je utvrđeno da su ta dvojica ‘kao suizvršitelji, sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu na području Republike Srpske Krajine’, da je na čelu zločinačkog udruženja bio Slobodan Milošević, a da su istaknuti sudionici bili i Jovica Stanišić i Franko Simatović. Takvu osuđujuću presudu protiv Babića donio je 2004. godine sudac Alphons Orie, isti onaj Alphons Orie koji je 2013. oslobodio Stanišića i Simatovića po svim točkama optužnice, pozivajući se iznenada na standard ‘konkretne usmjerenosti’, inače standard nepoznat u haškim sudnicama prije veljače 2013. i presude Perišiću. Podrazumijeva se da je svaki sudski proces specifičan i odvojen od ostalih, ali u ovako kardinalnom slučaju mora se postaviti pitanje: tko je i kako Orieja uvjerio da najednom odbaci svoju dotadašnju praksu i praksu Haškog suda kad je riječ o utvrđivanju kaznene odgovornosti najviših političkih i vojnih funkcionara?

A onda je sredinom prosinca 2015. Žalbeno vijeće – uz suprotno ili djelomično suprotno mišljenje dvojice od petero sudaca – naložilo ponavljanje suđenja Stanišiću i Simatoviću. Pritom je novo sudsko vijeće dobilo prilično jasne upute u pogledu centralnog mjesta oslobađajuće presude: valja napustiti odjednom uveden standard ‘konkretne usmjerenosti’ i valja primijeniti ispravne norme o odgovornosti za pomaganje i podržavanje zločina protiv čovječnosti, a ispravne su one norme koje ne traže da akcije osobe koja pomaže i podržava budu usmjerene na počinjenje konkretnog zločina. Ovakav nalog Žalbenog vijeća, ako se opet ne dogode teško zamislive pravno-političke akrobacije, ne ostavlja mnogo manevarskog prostora prvostupanjskom vijeću, pa je dosta izvjesno da će ratni šefovi srbijanske civilne sigurnosne agencije biti proglašeni krivima po svim točkama optužnice. To, međutim, ne znači ništa za Momčila Perišića: njegova oslobađajuća presuda – utemeljena na jednokratno uvedenoj ‘konkretnoj usmjerenosti’ – više se ne može dovoditi u pitanje, ona će – zajedno s presudom Gotovini i Markaču – ostati kao svjedočanstvo posrnuća jedne institucije čije se postojanje trebalo bazirati na vjerodostojnosti i pravnoj dosljednosti.

Postoje, rekosmo, pravomoćne haške osude zbog učešća u udruženom zločinačkom pothvatu koji je predvodio Slobodan Milošević, no osuda Stanišića i Simatovića mogla bi biti prva, i posljednja, u kojoj se samo srce Miloševićevog režima, a to je bio Resor državne bezbjednosti, proglašava ključnom karikom u lancu zločinačkog poduhvata u Hrvatskoj i BiH. Naravno da eventualna, ili izgledna, osuda dvojice konkretnih ljudi neće značiti osudu cijele države ili cijele nacije, ali sigurno hoće doprinijeti istinitijem tumačenju ratnih zbivanja od 1991. do 1995. godine, taman onoliko koliko je presuda generalu Perišiću predstavljala udaljavanje od istine i suštine prošlog rata na ovim prostorima. O tome svjedoči i reakcija predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na početak ponovljenog suđenja Stanišiću i Simatoviću: ‘Sudi im se, jer političke gazde Tribunala nisu zadovoljne prethodnom presudom. To je sramota za međunarodno pravo. Oni su ponovo vraćeni poslije 14 godina. Tu pravde nema.’

Slučaj udruženog zločinačkog pothvata Zagreba i Mostara, ili Gruda, protiv Bosne i Hercegovine manje je dramatičan utoliko što među šestoricom optuženih Hrvata u Haagu (Jadranko Prlić, Valentin Ćorić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Berislav Pušić) nema ni jednog koji je u inkriminirano vrijeme bio na nekoj funkciji u državnom aparatu Republike Hrvatske, ali Vlada u Zagrebu svejedno je zabrinuta i uznemirena zbog mogućnosti da i u presudi Žalbenog vijeća ostane formulacija o zločinačkom udruženju, koje je predvodio Franjo Tuđman, čiji je cilj bilo stvaranje hrvatske paradržave u Bosni i Hercegovini. Hrvatska Vlada mjesecima plaća aktivnosti skupih američkih lobista koji nastoje isposlovati ispuštanje rečene formulacije, makar sama presuda šestorici ostala osuđujuća. Ishod će biti poznat u studenome ove godine. Presudu Stanišiću i Simatoviću pak nije pametno očekivati prije kraja 2018. godine, pogotovo s obzirom na nestabilno zdravlje Jovice Stanišića.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više