>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Hrvatsko političko čudo

U pravu su oni koji tvrde da je Plenković opasniji od Karamarka, jer je ovaj drugi otvorenim ustašovanjem izazivao otpore, dok ih prvi tobože uljuđenim držanjem gasi i pretvara Hrvatsku u bolesnika kojem nema lijeka

Čudna je zemlja ova Hrvatska, na mnoge načine neuspješna i nefunkcionirajuća država, ali sa zadivljujućom sposobnošću da to zataji i kamuflira. Nedavno se komentator od imena i prezimena narugao što Rusi ulaze u vlasničku strukturu Agrokora, a ruski kapitalizam je, je li, najgore što nas je moglo zadesiti. Mda. Ruski je kapitalizam mješavina državno upravljane privrede i kapitalističke klase koja može biti uspješna samo ako prihvati ta štapska pravila politike. Ali, je li s hrvatskim kapitalizmom išta bolje?! Ovih dana prisustvujemo potopu dva osnovna postulata hrvatske ekonomske filozofije, ili nečega što samo u pripitom stanju možeš tako nazvati. Prvi je da Hrvatska može uploviti u bajne vode kapitalizma samo uz pomoć nekoliko desetaka najbogatijih, a onda je ljosnula nosom u blato zbog najbogatijeg od njih, Todorića, iako mu je osigurala beneficije i zaštitu prije više nego manje od onoga što u Rusiji uživa Roman Abramovič. Zatim se sunovratio u ništa i drugi postulat spomenute nazovi filozofije. On glasi da će Hrvatska postati, da parafraziramo Kolindu Grabar-Kitarović, jedna od najbogatijih, čak najbogatija zemlja, ako znalački iskoristi svoje potencijale i iznese ih na svjetsku ekonomsku tržnicu.

A onda se dogodilo ovo Molom iz Mađarske, s čijom vladom je predsjednica povremeno imala bliskije odnose nego s vlastitom, iako su Mađari umalo pretvorili Inu u golo izvorište sirove nafte, kako se odavno ne radi ni u bivšim afričkim kolonijama. Zatim je došlo nešto valjda najporaznije. Osokoljen oživljavanjem hrvatske privrede, za što je međutim najzaslužnija ekonomska revitalizacija u evropskom okruženju, premijer Plenković umalo što nije proglasio hrvatsko ekonomsko čudo. A zatim je, idući od lošeg prema goremu, još izjavio da to i jeste ono što on želi. Biti premijer zemlje koja se uspješno razvija – iako s dvije prebijene noge u spomenutim oblastima energetike, poljoprivrede i trgovine to jednostavno nije moguće – a ostalo ga ne interesira. Politička pitanja za njega su nešto drugorazredno i nevažno, neka se time bavi tko hoće, njega to ne zanima. Plenković time sebe referira kao jedinog premijera u Evropi koji to odbija biti u cijelosti toga pojma. Čak i u najneuspješnijim evropskim državama, uzmimo samo primjer Bosne i Hercegovine ili Makedonije, premijeri su prije svega političke ličnosti. Pa ako loše rade svoj posao to nije zbog loše ekonomske situacije, ili ne prvenstveno zbog nje, nego zato jer su im države razorno disfunkcionalne i na rubu političkog rasula, kojem oni ne znaju, niti žele stati na kraj.

Ali, evo, Plenković gradi sliku o sebi kao tvorcu hrvatskog ekonomskog ‘čuda’, dok mu ono što stvarno jeste čudo igra ulogu zadnje rupe na svirali. To zbiljsko čudo, koje bi trebalo biti temelj ove države, jeste antifašizam, koji je, uostalom, formativni korijen današnje Hrvatske, a unatoč deformacijama, ponekad i teškim, stvorio je neke od najsuperiornijih i najautentičnijih vrednota ljevice u Evropi i šire. Ništa to Plenkoviću ne znači. Iako se otkrilo da je i sam vjerovao u te vrednote praktički do kraja bivše države, sada je zauzeo pozu aristokratske odmaknutosti evropskog umjerenjaka koji ne želi sudjelovati u sve uzavrelijim političkim konfliktima, nego se baviti ‘pravim’ stvarima. I, naravno, na ustaškoj i proustaškoj desnici nisu toliki dupeglavci, iako je prosjek više nego zavidan, da ne bi shvatili kako je time dignuta rampa da nastave raditi što su i dosad radili. Zemlju je preplavilo val reustašizacije ništa manji nego u Karamarkovo vrijeme, kulminirajući s onim ‘Za dom spremni’, što je Plenković proglasio delikatnim pitanjem i osnovao povjerenstvo koje će utvrditi što su u novijoj hrvatskoj povijesti značili ustaše, a što partizani, iako je jasno da su tu nema baš ništa propitivati. S istim rezonom mogao je osnovati komisiju koja će utvrditi da li se rijeke ulijevaju u more ili more u rijeke, zbog ono malo boćate vode koja se pojavljuje u nekim riječnim ušćima.

Zbog ovoga ne samo da nisu u krivu, nego su apsolutno u pravu oni koji misle da je Plenković zapravo opasniji od Karamarka. Karamarko je pokrenuo val eksplicitne reustašizacije razdrljenih grudi, ne skrivajući nimalo što hoće, što je u početku naišlo na pozitivan odjek u sramotno velikom dijelu javnosti. Ali, zatim se javio i protuval otpora protivnika fašizma i ultrakonzervativizma, najveći u srcu metropole, gdje su desetci tisuća protestirali protiv ukidanja reforme školstva, koja je zapravo značila mnogo više od toga. Tako je Karamarko jedva skucao relativnu većinu na izborima i na kraju, ogorčen i dezorijentiran, čak srušio vlastitu Vladu. S Plenkovićem je naizgled sve drukčije, ali zapravo u dlaku isto. On ne istupa razdrljenog prsišta, nego s kravatom plavo-zlaćane boje, što je oslabilo otpor konzervativnoj (kontra)revoluciji, tako da sada prolazi i ono što nije sebi dopuštao ovako otvoreno čak i Karamarko (spomenuto ustaško svetogrđe nadomak jasenovačkog logora, tolerirani marševi crnokošuljaša, zatiranje HAVC-a, nasrtaji na tjednik koji držite u rukama…). I to je, jasno, odmah prepoznato. Kada su prošle godine predstavnici Židova, Srba i antifašista najavili bojkot službene jasenovačke komemoracije, u Zagreb je hitno sletjela specijalna američka delegacija da rezolutno podijeli packe kako je jasenovačkom sramotom probijena zadnja linija obrane temeljnih civilizacijskih vrijednosti.

A sada je čak i Donald Trump, bez obzira na rasprave o njegovoj ograničenoj ubrojivosti, učinio isto. Poslao je još jednu delegaciju u Zagreb, jer bojkot službene jasenovačke komemoracije opet prijeti, a zapravo je Plenkovićevim petljanjem oko zaumnog ‘Za dom spremni’ dobio i pregolem razlog više. I što ćemo sada s ‘čudotvorcem’ Andrejom Plenkovićem? Pa čovjek je jedva odradio osminu premijerskog mandata, a skupilo se barem osamdeset razloga da ga više ne gledamo, da ode s premijerske dužnosti. I to ne samo zbog tobožnjih ekonomskih čuda politike koju zastupa, koja se na primjerima Agrokora i Ine-Mola urušava i pokazuje kao veliko ništa. Nego i zbog dva stvarna čuda koja nam se upravo događaju pred očima. Prvo je da je Hrvatska jedina zemlja koja je, ako ne formalno, onda praktički, podnijela zahtjev za ispisnicu iz antifašističke koalicije, koja se unatoč svim hladnoratovskim i drugim trzavicama posljednjih desetljeća i dalje smatra civilizacijskim temeljem današnjeg svijeta. Drugo čudo je da se nju danas uopće smatra koliko-toliko civiliziranom državom, s kojom je pametno imati ikakvog posla.

1/1