Kad se odlučila javno obrazlagati zašto Oreškovićeva vlada ne bi trebala privatizirati državnu nautičku tvrtku, čelnica ACI-ja Doris Peručić vjerojatno je svoju direktorsku glavu stavila na panj, a možda i dala naslutiti da joj se sprema giljotina, pa riješila da se ne preda bez borbe. Vlada je, naime, i ACI iznebuha uvrstila među osam državnih tvrtki koje je prebacila s popisa onih od nacionalnog interesa među one koje se mogu, ali i ne moraju prodati i privatizirati.

U aktualnom poslovanju ACI-ja i njegovim razvojnim perspektivama Doris Peručić ne vidi razloga za prodaju oko 78 posto državnog vlasništva. Tvrtka ima 22 marine na pažljivo probranim, ekskluzivnim jadranskim lokacijama, posluje uspješno, intenzivirala je ulaganja (lani je uložila 70 milijuna vlastitih kuna, ove će godine uložiti 90), razradila je dugoročne planove razvoja, od države ne traži dodatna sredstva i subvencije, uredno puni proračun, menadžersku strukturu selektirala je na zamalo identičan način kao i privatne tvrtke, iako pritom, priznaje Peručić, ne može biti efikasna kao kompanije u privatnom vlasništvu, jer su joj zadana drugačija pravila igre i ovlasti, a i politika u nju zna umiješati svoje prste. No kad zbroji sve ACI-jeve vrline i mane, nimalo ne dvoji: država ACI ne treba prodavati i privatizirati.

Premijer Orešković i ministar financija Zdravko Marić istovremeno uvjerljivo i racionalno obrazlažu zašto Vlada mora provesti ‘aktivaciju državne imovine’. Naravno, riječ je o smanjivanju javnog duga kao prioritetnom cilju Vladine ekonomske politike, a prodaja dijela državne imovine mogla bi biti ‘jezičac na vagi koji bi već ove godine mogao blago spustiti razinu javnog duga, a onda ga u godinama koje dolaze možemo dalje snižavati provedbom reformi’, kako poručuje ministar Marić. Pritom ističe da novcem od privatizacije ne namjeravaju krpati proračunske rupe, nego smanjivati dug, a time i godišnji iznos kamata koje se plaćaju iz proračuna, trenutačno oko 12 milijardi kuna; ako se stvari s dugom ne poboljšaju, kaže, taj bi iznos mogao skočiti i na 18 milijardi kuna.

I laiku je pritom jasno da je u ‘aktivaciji državne imovine’ ACI siguran zgoditak, o čemu svjedoči trenutni skok vrijednosti njegovih dionica odmah nakon što je prebačen na popis tvrtki za moguću prodaju, ali i juriš lobista koji godinama pletu mrežu oko ACI-ja kako bi pao u ruke investitora čije interese zastupaju. Turska Dogus grupa pritom je svoj tim ojačala predsjednikom Erdoganom i drugim turskim dužnosnicima, ali i ponudom da Turkiš erlajns preuzme hrvatsku zračno-prijevozničku tvrtku kojoj je, za razliku od ACI-ja, za opstanak i razvoj nužan strateški partner. Svoje prednosti u lovu na ACI ističe i Adris grupa, a vjerojatno ima još potencijalnih kupaca koji zasad ne otkrivaju svoje karte.

U početnoj sceni o mogućoj privatizaciji ACI-ja Doris Peručić je očito prepoznala pušku koja visi na zidu i koja na kraju predstave mora opaliti te se odlučila već sada stati ispred cijevi, nastojeći spriječiti da pogodi metu koju se cilja. Pozicija joj nije bajna, jer se kao direktorica tvrtke u državnom vlasništvu upustila u dokazivanje da i takve kompanije mogu biti tržišno konkurentne i profitabilne, odnosno da je dilema o državnom ili privatnom vlasništvu skolastička i da u konačnici to nije presudno hoće li tvrtke poput ACI-ja biti uspješne ili neuspješne, ali da je već sada jasno da je temeljna vrijednost ACI-ja sadržana u 22 atraktivne lokacije na kojima su sagrađene marine, koje i državni i privatni vlasnici mogu, ali i ne moraju tržišno valorizirati. Država je kao vlasnik u ACI-ju i dosad pokazivala svoje uspješno i neuspješno lice, a i privatni su vlasnici spašavali i unapređivali i puno gore tvrtke, kao što su i uništavali podjednako ili još uspješnije tvrtke preuzete iz državnih ruku.

Najveći problem s mogućom privatizacijom ACI-ja leži u tome što je ona započela na valu širenja optimizma koji je pokrenula Oreškovićeva vlada kako bi razbila blokade i oklope u koje su je ukalupili njezini osnivači iz Domoljubne koalicije i Mosta. Stoga ‘aktivacija državne imovine’ nije samo jezičac na vagi koji može pokrenuti i sve druge Vladine reforme, nego je postala i mogući ujedinitelj razbijene Vladine vojske, koja se pod zapovjedništvom najmanje trojice zapovjednika u nekoliko kolona vrti ukrug i svako malo međusobno sukobljava. Domoljubna koalicija i njezini zapovjednici pritom nameću svoju novu nacionalnu paradigmu, Most gura reformu političke kulture, a premijeru Oreškoviću i ministru Mariću zadaća su ekonomske reforme koje bi trebale ne samo osigurati bolji život građana, nego i biti odskočna daska za ostvarivanje političkih ciljeva sljedbenika Tomislava Karamarka i Bože Petrova. Orešković i Marić zapravo bi trebali osigurati pogonsko gorivo za ostvarenje političkih ciljeva i interesa Domoljubne koalicije i Mosta. Nema sumnje da je smanjivanje javnog duga i godišnjeg iznosa kamata koji se na njega plaća iz proračuna, uz ostale slične ekonomske mjere, optimalno pogonsko gorivo za postizanje političkih ciljeva, ali nije tako nedvojbeno (štoviše, u najmanju je ruku sporno) treba li pritom žrtvovati ACI i slične državne tvrtke.

Doris Peručić je uvjerena da Vlada ne bi smjela ACI žrtvovati radi svojih reformskih mjera, jer bi trenutačno ostvarena korist dugoročno štetila tvrtki i projektima koje je gradila i razvijala, ali i društvu u cjelini, i to unatoč tvrdnjama i uvjeravanjima da je sve to u cilju općeg dobra. Mnogi će joj reći da griješi i da će, primjerice, Dogus ili Adris grupa unaprijediti i još brže razvijati ACI, učiniti ga još konkurentnijim jer, kao, privatni je vlasnik u tome po definiciji uspješniji od države. No jedan od glavnih kreatora slovenske tranzicije, Jože Mencinger, uporno je svih proteklih godina ponavljao da i najuspješnije privatizacijske priče u kojima sudjeluju tržišno dokazane međunarodne tvrtke imaju i svoju drugu stranu: kad je Slovenija privatizirala bivši IMV iz Novog Mesta prodavši ga francuskom Renou, sreći nije bilo kraja: sačuvana je najveća slovenska tvornica automobila, ugrađena je u jednu od najuspješnijih globalnih autokompanija i osigurana joj je budućnost… I Mencinger je zbog toga bio zadovoljan, svjestan svih prednosti koji je taj privatizacijski posao donio slovenskom gospodarstvu, no nije propuštao dodati da ga srce boli što će profit, kao ono najslađe u poslovanju tvornice iz Novog Mesta, uglavnom odlaziti iz Slovenije i biti ulagan negdje drugdje. Pa je stoga zagovarao da, gdje god je to moguće, profit slovenskih tvrtki treba pokušati zadržati u slovenskim rukama, makar i državnim, ima li se za to imalo pameti i sposobnosti. A ako nema, ionako će sve kad-tad otići na bubanj, pa i ACI, zajedno s Domoljubnom koalicijom, Mostom i Oreškovićem…