Sasvim obična subota u Subotici. U centru grada puno ljudi. Oko fontane u parku prolazi velika grupa domaćih turista iz drugih krajeva Srbije. Vodič im pokazuje lokalne znamenitosti. U neposrednoj blizini skupina ljudi i djece sjedi i leži na travi. Turistički radnik ih ignorira, ali ljudi pogledavaju u njihovom pravcu. Očito je da se ne radi ni o Subotičanima ni o turistima. Riječ je o skupini očajnika, izbjeglicama iz neke od zemalja koje su osjetile blagodati američke borbe protiv terorizma ili im se demokracija pokušala uvesti građanskim ratom i razaranjima.

Ovi su iz Iraka. Četiri mlada bračna para i njihova djeca. Vidno su iscrpljeni. Neka djeca spavaju na travi, a neka plaču i traže hranu i vodu. Žene, u dugim haljinama i s maramama oko glave, nervozno razgovaraju s muževima. Jedan od njih natuca engleski.

- Mjesecima smo na putu. Ni mi ni djeca ne spavamo sedam dana. Putovali smo vlakovima i autobusima, granice prelazimo pješice. Iz Iraka, preko Sirije, Turske, Grčke, Makedonije, do Srbije. Idemo u Njemačku, inšalah.

Granicu s Mađarskom namjeravaju prijeći također pješice, prije nego vrijedne ruke Orbanovih neimara izgrade sramotnu ogradu kojom se Mađarska, a zapravo kompletna Zapadna Evropa koja tu sramotu dopušta, pokušava zaštititi od dolaska na svoj prag onih čije je domove dijelom razorila i njezina vanjska politika. Rezultate pokazuje jedan od očeva, koji poziva sina. Dječaku je oko pet godina. Smije se, ponosan što ga tata pokazuje strancu. Otac ga nije slučajno pozvao. Ispod njegovog prekrasnog smeđeg oka je ožiljak od metka. Dječakovim licem u trenu prolazi sjena, nema više osmijeha. Jedan od muškaraca podiže košulju. Na njegovom boku ogroman je ožiljak od ranjavanja. Na ruci je veliki rez, a drugi je na bradi. Oba su od noža. Jedva govori. Drži se za lice i pokazuje stravične rane u ustima – nedostaje mu nekoliko zubi. Želi reći kako mu ih je netko izvadio silom.

Tko? Gdje? Zašto? Na ta pitanja samo uspijevaju reći – rat. Kada ih upitate što im treba, odgovaraju san i sloboda. Nakon kratkog razgovora vrijeme je za pokret. Podižu zavežljaje, bude djecu i polako kreću. Vodič je došao po njih.

Vodič je također Iračanin, ali nije tu iz humanitarnih razloga. On je jedan od hiljada onih koji na ovim ljudima zarađuju. Riječ je o višegodišnjem uhodanom biznisu u kojem se okreću milijuni eura. Prema podacima nevladinih organizacija u Srbiji, migranti dolaze najčešće iz Sirije, Iraka, Afganistana, zemalja Magreba ili Somalije. Na putu ih pljačka, zlostavlja i na njima zarađuje tko stigne. Neki potroše novac, pa onda mjesecima rade primjerice u Turskoj kako bi mogli nastaviti putovanje, a drugi, poput mladog Somalijca kojeg smo zatekli na okupljalištu migranata, pored napuštene ciglane na ulazu u Suboticu, čekaju novac od rodbine koja se već dokopala spasa u Evropi. Njegov brat je u Nizozemskoj. Kada mu pošalje novac, mladić, koji se ne želi slikati ni reći svoje ime, ilegalno će pokušati ući u Mađarsku.

- Ja samo želim posao i miran život - kaže dok ispire sapunicu, polijevajući se vodom iz zdenca u blizini ciglane.

Okoliš, zapravo, više podsjeća na smetlište nego na napušteni gospodarski objekt. Pored njega, imitacijom tuširanja, higijenu pokušava održavati i mladi Sirijac. On je iz Alepa. Pokazuje nam rane od bombe koja mu je promijenila život.

- Bomba je pala. Moja kuća – bum. Mama, sestre, otac, nema više…

U tih nekoliko riječi na lošem engleskom stala je drama uništene sirijske obitelji, jedne od stotina tisuća. Naime, više milijuna Sirijaca napustilo je domovinu i pošlo prema zapadu.

Poput Španjolske prije desetak godina, kada je glavni izbjeglički val prolazio preko nje, ili Italije, kada su se izbjeglice nakon američko-francuskog uništavanja Libije okrenule njezinim obalama, Srbija danas ni sama ne zna što napraviti s ovim ljudima. Pokušava im malo olakšati otvaranjem prihvatnih centara, u kojima ima mjesta za nekoliko stotina ljudi, ali podatak da će kroz Srbiju ove godine proći više od 100.000 migranata dovoljno govori sam za sebe.

Svećenik Kršćanske crkve Golgote Tibor Varga s migrantima je svaki dan. Njegov kombi pun je osnovnih namirnica, koje svakodnevno dijeli na više punktova. Stara ciglana jedan je od njih.

- Ne možemo pomoći svima, samo smo kap u moru, ali želimo da naša kap bude u njemu. To vam je kao u onoj priči o dječaku koji je nakon nevremena sjeo na obalu mora i počeo u njega vraćati morske zvijezde koje je more izbacilo. Prišao mu je starac i upitao ga zašto to radi kada će spasiti samo jednu od stotinu, a ostale će umrijeti. Ove neće, odgovorio je dječak.

Vargi pomaže Dušan Preradović, koji najbolje razumije kako je ljudima koji bježe od rata. On je iz Dvora na Uni i ovih dana obilježava 20. godišnjicu progonstva. Živi u napuštenoj kupaonici bivše ciglane, u nemogućim uvjetima.

- Ovdje se ljudi svaki dan mijenjaju. Jedne noći bilo ih je stotinu, došla je policija i napravila raciju, počeli su bježati, naišli na mene i pretukli me, misleći da sam poslao policiju. Slomili su mi rebro - kaže Preradović, koji je ipak nastavio pomagati izbjeglicama.

- Prošao sam što i oni, danima sam, za ‘Oluje’, bježao i putovao do Srbije. Ovdje gledam svašta. Stalno dolazi policija i to u uniformi. Okupi ih i kaže – daj pare! Uzmu im mobitele. Nedavno jedan daje kolegi mobitel, a ovaj kaže neću to, kinesko je! Neće ni oni svašta…

Bivša ciglana je pored ceste. Odatle do granice ima samo nekoliko kilometara. Uz cestu velika užurbanost. Svakih 15 minuta dolazi po jedan taksi i kupi petoricu očajnika. Ture do granice naplaćuju se i deset puta više. Blizu granice putnici izlaze i nastavljaju pješke. Čak i beogradski taksisti voze do granice. Uzimaju najmanje 250 eura za vožnju, kažu da je to po taksimetru. Mnogi uzimaju i nekoliko puta više. Puno riskiraju jer im policija plijeni vozilo ukoliko zatekne ilegalce u njemu. Naravno, ukoliko policajac nije korumpiran.

- Jednom me zaustavio pandur. Auto pun. Mene ne gleda, a njima kaže – hajmo, svaki po 500 eura ili idete u zatvor - priča jedan beogradski taksist.

Vlakovi i autobusi popularna su prijevozna sredstva među migrantima, ali na mnogima zarađuju i obični građani. U dvorištu Regionalnog policijskog centra u Subotici parkirano je više od 200 automobila oduzetih građanima, koji su kućni budžet popravljali zarađujući na tragediji izbjeglica.

Amerika i Evropa svojim su vojnim akcijama, od Afganistana i Iraka, preko Libije do Sirije, pokrenule proces koji danas ne mogu kontrolirati. Strane intervencije i građanski ratovi, islamski teroristi i razni oblici nasilja pokrenuli su milijune. Nikakva ograda ne može zaustaviti ljude koji su prošli najveće strahote i koji se nemaju gdje vratiti. Dok se Srbija bori kako zna i umije pod teretom izbjegličkog vala, Hrvatska s EU-om pregovara o nekoliko stotina ljudi koje će sama zbrinuti. Možda bi bilo pametnije da se na vrijeme priprema za izbjeglički val koji bi s ulaskom u šengenski režim mogao zapljusnuti i hrvatske granice, koje su nekoliko puta duže od one između Srbije i Mađarske.