Probili su nam uši govorom o tome kako je naše društvo – kao da Hrvatska čini odjelito društvo – suviše ideologizirano. I onda još profesionalni političari tome dodaju kako se svi moramo okaniti ideologija i okrenuti stvarnim problemima. A ono što kažu političari, mediji više ili manje ‘vjerno’ prenose. U logici sporih tiskanih medija tokom radnog tjedna se prenosi, a subotom se već nekako kritizira kroz tjedan nakupljeno gradivo. Elektronički mediji moraju, kao brži, svaki dan raditi sve. No ako političari i nakon pretrpljene medijske kritike, koja sve teže uspijeva zastupati javnost, nastave u predkritičkom tonu, ni novinari neće dugo inzistirati na onome što su ipak već spoznali. Da je sintagma ‘okanimo se ideologije i okrenimo stvarnim problemima’ nekakva zamka, veo iza kojega se žele sakriti upravo pravi, još ne i stvarni, a kamoli zbiljski problemi, većini nije dato spoznati, iz razloga koji nemaju veze samo s parom pojmova ‘ideologija’ i ‘stvarnost’, već s cijelom i zamršenom strukturom diskurzivnih praksi, koje su naše društvo stegle poput luđačke košulje, što za posljedicu ima sve veće približavanje zabrani mišljenja (Denkverbot), čak i onda ili baš onda kada još nije nastupila zabrana obavljanja nekog posla (Berufsverbot). Stišću nas prevladavajuća vjera, pa i znanje okoline, koji ne dozvoljavaju da do neke ideologije na racionalan način i stignemo, pa se s njom, u okviru svojih trenutnih moći, i suočimo.
Ideologija pomirbe imala je u Tuđmana svrhu upravo da odvrati od demokratskog propitivanja nužnost njegove ratničke politike, a nju je zadržala i do danas, kada umjesto tzv. domovinskog imamo ‘rat za boljitak Hrvatske’, a onaj ‘protiv terorizma’ tek bi se mogao pojaviti u svojoj punini
Za početni ulaz u nevolje izaberimo primjerice pomirbenu ideologiju. Ona nam govori da smo svi mi ‘prije svega’ Hrvati, a tek onda i vrlo eventualno sljedbenici nekih političkih ideologija. Tako je u zadnjem ratu koji je, kažu, u temeljima ove države, pripisano etničko porijeklo suviše često postajalo pitanjem života i smrti. Jesi li ‘naš’ ili ‘njihov’ bilo je jedino važno za borce, ali i civile, sada i kao pitanje nacionalne lojalnosti, a onda čak i ‘bez obzira’ na etniju. Onaj tko bi postavio pitanje jesi li konzervativac, liberal ili socijalist bio bi ismijan. Deklarirani fašisti činili su od početka ove države poseban problem. Boračka nostalgija ili PTSP, svejedno, preneseni na cijelo društvo govore o tome kao o vremenu u kojemu se nismo dijelili, ‘zaboravljajući’ u jednom te istom potezu Tuđmanovo proganjanje ‘crvenih, žutih i zelenih vragova’. Zato je Franjo Tuđman pomirbu Hrvata, do koje mu je navodno bilo stalo, spremio na sigurno: u pasatističku projekciju pomirbe ustaša, domobrana i partizana. Koja je kao stvarni zajednički život ljudi, ali ne i ideologija, uspješno obavljena u nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, da bi sada bila ponovno metaforički i doslovno iskopana, kao da se radi o kostima fašističkih svetaca. On nikada nije pozvao građanske stranke zemlje u ratu da na strogo određeni rok obustave u parlamentarizmu za lijepog vremena uobičajeno međusobno prepucavanje i da formiranjem stvarne, a ne fiktivne vlade nacionalnog spasa, tako suspendiraju neke od tekovina liberalne demokracije. A ‘progresivna’ francuska država danas zbog nekoliko terorističkih napada uvodi izvanredno stanje. Uostalom, on nikada nije proglasio ratno stanje. Istovremeno, ideologija pomirbe imala je u njega svrhu upravo da odvrati od demokratskog propitivanja nužnost njegove ratničke politike, a nju je zadržala i do danas, kada umjesto tzv. domovinskog imamo ‘rat za boljitak Hrvatske’, a onaj ‘protiv terorizma’ bi se kompliciranjem tzv. izbjegličke krize tek mogao pojaviti u svojoj punini.
Kada u sintagmi koja služi odvraćanju od ideologije, kao nečeg nestvarnog, u nas sada kažu ‘ideologija’, vlastodršci misle na identitet. Posebno onaj koji smo stekli u zadnjem ratu, a vidjeli smo da tada ‘nije bilo ideologije’. Tek u njemu mi smo došli do svoga pravog identiteta, u njegovoj čistoj formuli ‘Hrvat je Hrvat’, a taj čisti bitak mogao bi svakim daljnjim postajanjem negirati ono čisto ništa, što je samo druga strana istoga zakona identiteta, ako je vjerovati nehrvatu Hegelu. Ideologija bi tu, koliko god bila ‘hrvatskom’, mogla započeti svoj život samo uvođenjem pojma razlike, a do tog pojma ne možemo doći ako je zabranjeno da se on historijski proizvede. Sve dok su iskazi o identitetu samonikli, samorazumljivi, ‘organski’, projekt bilo kakve, pa i jednoumne političke ideologije, ne može biti ni postavljen. To je prekratko formulirano i u tezi da HDZ nikako da prijeđe iz pokreta u demokršćansku stranku.
Da bi nekakve ideologije ipak bile moguće, ne bi li se izašlo iz začaranog kruga identitetske zajednice, pobrinula se nacija kao nulta institucija. Ona služi kao ‘neutralna osnova’ kako bi sporazumijevanje među ‘urođenicima’ uopće bilo moguće.(1) U nacionalnoj nultoj instituciji ideologija postoji, ali utemeljena ne na refleksiji ili čak interesu, nego ‘ni na čemu’. Individua je prisiljena da se prepusti i nekritički podvrgne nekoj ideologiji. Sve ideologije, a nacionalna nulta institucija ne daje prednost niti jednoj, prisiljene su do svojih adresata doprijeti preko nacionalne nulte institucije. Dakle zaobilazno. Uspjeh nekog ideološkog diskursa sada znači da je on nadodredio nacionalnu nultu instituciju. To je jedini način da u nas neka ideologija uspije. Ideologija koja je nadodredila nacionalnu nultu instituciju postaje tako hegemonom ideologijom.(2) I tu je tajna suživota neoliberalizma i ‘nacionalizma’, a ustvari identitetskog nasilja, personaliziranih sada u premijeru Tihomiru Oreškoviću i potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku. Na djelu je antipolitički ili postdemokratski kratki spoj, kuršlus u kojemu neoliberalizam, kao i u nas hegemona ideologija, možda jest sposoban interpelirati(3) nacionalističke članove vlastite vlade. To znači da se oni na nju odazivaju. Ali oni nisu sposobni za zavođenje masa, u situaciji kada treba rješavati i ‘stvarne probleme’. Zato Vlada i Sabor u kojima su nacionalisti većina ne mogu na jasan način biti ni pro ni kontra neoliberalnima. Neizgovoreni zbiljski sadržaj inače pogrešnog iskaza ‘ideologija i(li) stvarni problemi’, njegov ‘pozitivni sadržaj’, po svoj prilici kao izraz kolektivnog nesvjesnog izmučenih građana, treba glasiti: ‘Nećemo sada raspravljati o tome tko jest, a tko nije pravi Hrvat, nego kako da ekonomski ne propadnemo.’ A to si nacionalisti, kao čuvari simboličke i stvarne granice, ne mogu priuštiti. Točnije, mogu samo kada su nacionalne manjine u pitanju. Pa se svako nasilje nad manjinama lako otklanja kao aktualni problem, koji će se u najboljem slučaju riješiti kada se izvučemo iz ekonomskog propadanja. Cinik bi dodao: baš zbog kojega su ‘rane još svježe’. Jer oni se primarno bave identitetima, a ne ideologijama. A problematika identiteta javlja se tek u nadgradnji, tek na drugom katu naše nastambe, kao sekundarno i izvedeno pitanje. Da se zidanje kuće od krova ne bi dovelo u pitanje, gospodstvo se vrši kao teror identitetskih iskaza i identitetskih zajednica, koji baš u situaciji kada je izvjesno da će ‘ekonomske reforme’ većini donijeti samo pogoršanje njihovog društvenog položaja treba pojačati. Taj teror u medijima se dakle krivo naziva ‘ideološkim ratom’ – ustvari je riječ o pokušaju da pod njim rezigniramo i pomirimo se sa stanjem, po onoj logici da ako sjekire dovoljno dugo padaju, to postane normalno. Ali eskalacija identitetskog nasilja otkriva nesigurnost i paniku vladajućih pri pomisli da bi uvjeta za iskazivanje identiteta uskoro moglo nedostajati. Da bi na iskaze tipa ‘ja sam Hrvat’, ‘ja sam branitelj’ itd. i sl. kao dostatne za legitimaciju vladajućih zajednica stanovništvo moglo u jednom trenutku uskratiti autorizaciju. U zamišljenoj, a mogućoj ekskomunikaciji nositelja takvih iskaza oni se sada okreću zadnjem sredstvu koje im stoji na raspolaganju. A to će biti da se autoriziraju sami i pokušaju ukinuti zadnje ostatke demokratskih procedura iz političkog procesa, kao što to ovih dana često i čine.
Je li točno da kapitalistički način proizvodnje djeluje ‘bez izvanekonomske prinude’? Puno je razloga zašto je iluzija o ‘samodovoljnosti ekonomske sfere’ ostala nemišljena i prije no što nam se utjelovila u novom premijeru Tihomiru Oreškoviću
Što će u takvoj situaciji ostati od individualne slobode, koju liberalna i socijalistička civilna sfera brani uglavnom u terminima prava na izbor i drugost, a za što je potrebna ‘sloboda govora’, koje pak nema bez ‘slobode savjesti’? Dokle god se na to gleda iz perspektive pravne ideologije, sasvim je svejedno kako ‘misli’ ljudima padaju na pamet. Bitno je samo da subjekte mišljenja nitko ne ometa. No zato je potrebno i da subjekt koji govori bude sposoban u komunikaciji, a ne samo u mislima i riječima, prelaziti granice svoje ideologije. No ta je sloboda ‘data’ samo ‘proglašavanjem’ ljudskih prava i sloboda, bez da se puno ispituje koliko su one društvena činjenica. Tako je i u aktualnom slučaju osporavanja antifašizma kao temeljne ustavne vrijednosti od strane novopostavljenog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Većina prosvjednika protiv ministra ne govori o tome da je historijski proces koji je omogućio takvo jedno ‘ozakonjenje’ bio otvaranje horizonta na kojemu se pojavila slutnja i nada u slobodno ljudsko biće, koje će odbaciti okove prethistorije i u komunizmu proizvoditi povijest čovječanstva kao ‘svoju’ vlastitu. Taj se horizont racionalnosti pravnim, pa i aktivističkim posredovanjem sada udaljio u tolikoj mjeri da je u boljem slučaju izgubljen iz vida, a u gorem se njegov povratak otklanja kao prijetnja. Zbog toga nam više nije jasno ‘odakle’ nam se govornici obraćaju, na kojoj, pa i ideološkoj osnovi treba razumjeti njihov govor. I još gore: pitamo se je li to i njima samima jasno, je li moguće da ‘griješe’, pa u otporu terorističkoj vlasti čine više no što bi stvarno htjeli?
Jer institucije slobode su historijske ustanove. A kakve veze one imaju sa ‘stvarnim problemima’ suvremenosti? Preneseno u kontekst zadnjeg neuspjelog pomirenja koje su nametale desničarske vlasti pitamo se: jesu li se borci NOB-a bavili samo ideologijom ili i stvarnim problemima? Možda je iz te prošlosti, više negoli u za tolike neprozirnoj sadašnjosti, lakše postaviti sljedeće pitanje na koje su toliki, pa i brojni marksisti, krivo odgovorili: je li točno da kapitalistički način proizvodnje djeluje ‘bez izvanekonomske prinude’? Puno je razloga zašto je iluzija o ‘samodovoljnosti ekonomske sfere’ ostala nemišljena i prije no što nam se utjelovila u novom premijeru Oreškoviću. Ona je strukturno nužna za reprodukciju kapitalističke ekonomije, te je tako paradoksalni moment u proizvodnji učinka ‘društvene cjeline’. Ta ‘samodovoljnost’ je konstitutivna za ideologiju i praksu ‘slobodne ekonomije’, ali i za pravno-političku institucionalizaciju ‘slobode’ u kapitalizmu. Iluzija o ‘autonomnosti sfera’ način je na koji su one specifično međusobno artikulirane. Prema tome, buržoaska pravno-politička sloboda i njezine institucije predstavljaju ‘oslobađanje’ od ekonomske prinude, a to je uvjet koji se u kapitalizmu ne može ostvariti, iako se on presumira u pravno-političkoj institucionalizaciji ‘apstraktne individue’. Na tvrdnju da su svi pred zakonom jednaki bez obzira na imovinsko stanje poteže se već vjekovima cinična slika kako svi imaju jednako pravo spavati pod mostom, uz danas dodatno lažni izgovor da su si za to sami krivi.
U vremenu nakon Oktobarske revolucije sovjetski teoretičar države i prava Jevgenij Bronislavovič Pašukanis(4) dokazivao je povezanost između robnog načina proizvodnje i oblika prava. Na jednom mjestu ustvrdio je kako je buržoaski krivični zakonik oblik cjenika u kojemu je propisano koliko košta pojedini zločin. Znaju o tome puno i brojni današnji ‘uglednici’, gospodari našeg ‘gospodarstva’ i njihovi politički pokrovitelji, bez da su u svome ekonomskom i političkom obrazovanju čuli za Marxovu teoriju robnog fetišizma. Buržoaska garancija slobode zasniva se na razdvajanju od ekonomskog nasilja i na pravnoj fikciji autonomije pravnog sistema. No ta fikcija proizvodi i problem ‘izuzetka’, o čemu je nadahnuto pisao jedan baš fašistički teoretičar prava, Carl Schmitt, definirajući suverena kao instancu koja odlučuje o izuzetku. A što drugo radi naš potpredsjednik Vlade Karamarko nego suverenističku gestu kada za svog sada već bivšeg ministra branitelja Miju Crnoju, nakon što je smijenjen zbog sumnji na počinjenje niza krivičnih djela, izjavljuje kako on odlazi uzdignuta čela, uz opasku ‘pa on je branitelj’.
Kada bi generalizirana tržišna ekonomija, u čijem ‘naturaliziranju’ danas sudjeluju sve parlamentarne političke snage i glavni tok ekonomske znanosti, bila sposobna da sama pribavlja ‘uvjete svoje mogućnosti’, morala bi biti sposobna i da sama pribavi barem minimalne ideološke uvjete i za svoju reprodukciju. Ekonomija nije ideologija sama po sebi, ali je iluzorna pa i zbog toga što apstrahira od rastuće prinude. Tu prinudu vide čak i kreditne agencije kada pišu o ovdašnjoj Vladi, ali je, naravno, ‘ne vide’ u svom slučaju.(5)
Kao projekt teorije ideologija ne može misliti uvjete svoje mogućnosti, tako da ona prema svom vlastitom kriteriju ostaje ideološki projekt. Zato što ideološkoj misli nedostaju mehanizmi koji je pokreću, ona i jest ideološka. Nju se stoga ne može neposredovano ‘imati’, kao gotovu stvar. U tom misaonom ‘ograničenju’ otvorila se niša u koju je ušla formulacija o ‘lažnosti’ ideologije. Prvi ju je upotrijebio Friedrich Engels, u nesretnoj formulaciji o ‘pogrešnoj svijesti’(6). Ni definicija francuskog filozofa Louisa Althussera, po kojoj ideologija predstavlja imaginarni odnos između individua i njihovih realnih egzistencijalnih uvjeta, ne rješava problem. Izgleda da ‘nativističku’, tj. ideološku predodžbu uvijek treba dodati ‘realnim činjenicama’, tako da opozicija ‘društvena realnost’ / ‘ideološka (lažna) predodžba’ nema puno smisla. Još manje smisla ima u sada u nas raširenoj sintagmi po kojoj više ne bismo trebali govoriti o ‘ideologiji’ nego o ‘realnim problemima’.
