Kada ‘napad’ počne, mi se zatvorimo u kuću, kaže Marijana Puhjera, dubrovačka novinarka s adresom u staroj gradskoj jezgri, referirajući se na dolazak turista s kruzera. Njen je stan na trećem katu, balkon joj gleda na zidine, a najbrži put za izaći iz centra je preko Straduna i Pila, koji u ljetnim mjesecima nerijetko biva doslovce zakrčen turistima. Lokalna televizija u nedostatku sadržaja u jutarnjim i popodnevnim satima već godinama uživo emitira snimke kamere postavljene na Stradunu. To se, međutim, pokazalo kao izuzetno koristan izvor informacija građanima unutar zidina, posebice četvrtkom i petkom kad uplovljava najviše kruzera. Pretprošlog i ovog tjedna je u centru grada u nekoliko navrata zabilježeno više od 9000 gostiju.
Plaće sezonskih radnika nisu im dostatne za preživljavanje šest mjeseci tijekom kojih žive ili u nepodnošljivim uvjetima ili u okolnim mjestima od kojih im treba i više od sat vremena do radnog mjesta
- Upalim televiziju i pogledam kakvo je stanje, tj. isplati li se ići vani ili ne - priča Puhjera.
Gužve u gradu samo su dio problema građana Dubrovnika posljednjih nekoliko godina otkada broj turista rapidno raste iz sezone u sezonu, koja u ovom gradu traje do šest mjeseci. Problemi s kanalizacijom, nedostatak trgovina nauštrb suvenirnica, prekomjernost ugostiteljskih objekata koji proizvode nesnosan smrad i buku te zakrčuju ionako uske ulice s neumjerenim brojem stolova, koncentracija turista unutar gradskih zidina uslijed čega dolazi ne samo do nemogućnosti normalnog kretanja, već i ugrožavanja sigurnosti… Sve to muči preostale stanovnike stare jezgre čiji se broj smanjuje s povećanjem broja turista. Gradu prijeti gubitak urbanog identiteta, sintagma iza koje se krije nepostojanje ne samo kulturnih i socijalnih sadržaja namijenjenih građanima, već i zadovoljavanja osnovnih uvjeta za održavanje kakve-takve kvalitete življenja. Čak je i UNESCO reagirao, tražeći od Grada Dubrovnika da ograniči broj posjetitelja na 8000 dnevno. Prema još uvijek neobrađenim podacima Zavoda za obnovu Dubrovnika, broj stanovnika jezgre se od 2011. do prošle godine smanjio za 559: s 2116 je pao na njih 1557.
- Grad demografski propada već godinama, ali se uvijek mogao nekako obnavljati. No sada kad postoji kriza stambenog fonda, u smislu pretvaranja stanova u apartmane, više nema prostora za obnovu - objasnila nam je Petra Marčinko, studentica koja piše završni rad na temu revitalizacije dubrovačke gradske jezgre.
Iznajmiti stan u Dubrovniku gotovo je nemoguća misija što predstavlja problem onima koji nemaju svoje nekretnine, studentima te sezonskim radnicima. ‘Tražim smještaj za radnike’, pisani je oglas u trgovačkom centru na koji će se možda i javiti netko s garažom, kako pričaju Dubrovčani. Tako su na početku sezone ugostitelji utvrdili da im nedostaje 2000 sezonskih radnika. Plaće koje zarađuju nisu im dostatne za tih šest mjeseci tijekom kojih žive ili u nepodnošljivim uvjetima ili u okolnim mjestima od kojih im treba i više od sat vremena do radnog mjesta.
Prema podacima Turističke zajednice grada Dubrovnika, u gradu je, koji broji 42.615 stanovnika, samo prošle godine bilo više od milijun gostiju. Upravo je zbog toga novi gradonačelnik Mato Franković za dogodine najavio ograničenje broja turista, a prethodni, Andro Vlahušić, postavio je tvz. brojač posjetitelja, kamere koje registriraju trenutni broj ljudi unutar zidina.
Fali nam urbane kulture, nemamo čak ni klub mladih, ni mjesta za izaći, ni za dodatno se obrazovati, žali se Petra Marčinko
- Kvaliteta života u Dubrovniku je uvijek bila i bit će na visokoj razini bez obzira na veći broj gostiju koji nam se događa posljednjih godina. Naši sugrađani su sigurno zadovoljni što žive u gradu Dubrovniku koji je šampion turizma, gradu koji je po meni najbolje mjesto za život. Činjenica jest da moramo i trebamo poraditi na smanjenju broja gostiju, posebno onih koji dolaze s kružnih putovanja što ćemo započeti s 2018. godinom, a u 2019. ćemo to potpuno postići - kazao nam je Franković, dodajući da je mandat preuzeo u lipnju te da za ovu sezonu nije mogao ništa napraviti.
No Marija Grazio, profesorica klavira koja živi iza crkve Svetog Vlaha, ne slaže se s konstatacijom o kvaliteti života u gradu. Okružena apartmanima i ugostiteljskim objektima, podređenost turizmu itekako osjeća u svakodnevnom životu od ranih jutarnjih sati, kad kreće čišćenje ulica, do večernjih kad grad utihne tek kasno nakon ponoći.
Prema podacima Zavoda za obnovu Dubrovnika, koje je prikupio Dino Bečić, u 2016. godini postojala su 143 ugostiteljska objekta, dok ih je 2013. godine bilo 129.
- Ti mali magazini, koji se uopće ne mogu nazvati ugostiteljskim objektima jer često nisu veći od par metara kvadratnih, nemaju ni prostor za poslužiti goste, već samo vanjske stolove - kaže Puhjera.
Ti stolovi nerijetko se nalaze u uskim ulicama kojima prolaznici jedva mogu proći, a da ne zapnu za tanjur mušterija ‘restorana’.
- U nekim ulicama majke s kolicima ili osobe s invaliditetom ne mogu uopće proći - objašnjava Marija Grazio.
‘Neispavanost’, odgovara ona kao iz topa na pitanje što je najveći problem za svakodnevni život. No ugostiteljski objekti ne stvaraju samo zakrčenost i buku, u večernjim satima od glazbe, a ostatak dana od čišćenja i opremanja, već svakodnevno proizvode nesnosni smrad koji se širi ulicama te onečišćenje koje nerijetko opterećuje kanalizacijsku mrežu staru 500 godina. I to do pucanja. Izrovane ulice zbog vađenja masti iz kanalizacije ove godine nisu rijedak prizor.
- Kad uđem u zidine, osjećam se kao da sam u svom dnevnom boravku. Zato želim da je čisto i lijepo i za nas i za turiste - priča Puhjera, pokazujući mrlje po kamenu, nedozvoljene kutije klimatiziranih uređaja te improvizirane minijaturne kuhinje u ugostiteljskim objektima dok šećemo ulicama oko Straduna.
No restorani, zajedno sa suvenirnicama, kojih je prema istom istraživanju u 2016. godini bilo 107, rijetki su koji mogu zadovoljiti visoke najmove u centru grada, kako nam je objasnila Petra Marčinko. S druge strane, specijaliziranih trgovina i onih s mješovitom robom je u samom gradu tek 11. Od 2008. godine ne postoji Provedbeni urbanistički plan (PUP).
- Otkad je pao PUP, možeš vidjeti ovaj cijeli ‘kazin’ - objašnjava Marčinko, referirajući se na vizualni nered reklama, suncobrana, stolica, panela koji onemogućuju doživljaj grada, posebice njegove arhitekture.
Podređenost turizmu nije lišila ni Crkvu. Umjesto služenja misa, neke od njih svoja vrata otvaraju turistima, zanemarujući vjernike i njihove duhovne potrebe. Čak ni gradski kotar Grad svoje prostorije više nema unutar zidina, već je od prošle godine udomljen u susjedne Pile, gdje su i prostorije kotareva Pile-Kono i Ploče. Monokultura turizma za generaciju Petre Marčinko predstavlja i problem u smislu nedostatka urbanih sadržaja za razvoj, kako profesionalni, tako i osobni.
- Fali nam urbane kulture u gradu, nemamo čak ni klub mladih, ni mjesta za izaći, ni za dodatno se obrazovati - priča Marčinko.
Gotovo da više ne postoje i lokali za ‘domaće’. Posljednji, u koji je Petra izlazila prošle godine, po smrti vlasnika preuzeo je njegov sin i promijenio mu koncepciju. U Revelin, klub koji se nalazi u istoimenoj tvrđavi iz 16. stoljeća ne zalaze, kako kaže, iz dišpeta jer se tamo uopće ne bi smjeo nalaziti. Postoji i Klub pomoraca, ali napominje da tamo ne mogu doći žene.
- Sada idemo u Lazarete ili Klub ratnih vojnih invalida Dubrovnika. Imaju pristupačne cijene i prihvatili su nas - kaže Petra koja bi se voljela vratiti živjeti u Dubrovnik, ali priznaje da nije sigurna da u tom gradu može ostvariti profesionalni napredak.
Odgovornost za nestanak urbanih obrisa u smislu gubitka glavnih funkcija koje grad čine mjestom za svakodnevni život, Marija Grazio pripisuje trima faktorima: nedostatku političke volje te nezainteresiranosti komunalnih i različitih inspekcijskih službi. Žali se na potpunu stihiju i, naravno, daje slikovit primjer iz vremena Dubrovačke Republike.
Prema njenoj priči, u vrijeme Dubrovačke Republike postojao je čovjek zadužen da u podne iskida sve repove na ribama za prodaju kako se ne bi mogle sutradan nuditi one koje nisu svježe.
- Tada je život bio organiziran do detalja, a danas ne možemo ni komunalni red uspostaviti – kaže ona.
Mnogo nade polaže se u Plan upravljanja, dokument koji je Dubrovnik, kao i svaka lokacija s liste UNESCO-a, dužan izraditi. Iako nema zakonski obvezujuću snagu, cilj mu je pružiti smjernice za očuvanje zaštićene baštine, ali i života u njoj.
- Pripremili smo Plan upravljanja. Na idućoj sjednici Gradskog vijeća bit će predstavljen program Plana o kojem će se još dodatno raspravljati kroz povjerenstvo, uzimajući u obzir i sve primjedbe vijećnika. Plan upravljanja je iznimno važan i on prepoznaje sve probleme. Sa svih aspekata moramo znati što ćemo u budućnosti raditi u povijesnoj jezgri kako ona ne bi postala samo muzej, već da bi bila i mjesto kvalitete življenja - kaže gradonačelnik Franković.
Problem gostiju s kruzera, za koji se svi slažu da je najveći, trebalo bi riješiti ograničenjem broja njihovih dolazaka. Na pitanje kako kruzeri utječu na lokalni život, Tonči Ivanović iz agencije MSC krstarenja odgovara u brojkama:
- Od pristojbi i usluga koje plaća brod, državni proračun, odnosno lučke uprave po ticanju zarađuju oko 10.000 eura, koncesionari na lučkim područjima koji pružaju usluge priveza i odveza brodova, odvoza smeća, zbrinjavanja kuhinjskog otpada oko 5000, turističke agencije, cestovni i pomorski prijevoznici, vodiči, muzeji, restorani oko 25.000, bolnice, privatne klinike i ambulante oko 2500, a pomorske agencije oko tisuću eura. Osobna potrošnja po putniku iznosi oko 46, dok se ona po članu posade kreće oko deset eura.
A što se tiče kanalizacije, Franković kaže da su u procesu prijave na evropske projekte.
- Slično pristupamo i rješavanju vodoopskrbne mreže tako da ćemo i taj problem do kraja mandata u potpunosti riješiti - obećava Franković građanima Dubrovnika.
No mogu li famozni evropski fondovi i UNESCO-ve upute dovesti do vraćanja grada građanima, kako kaže Grazio, pitanje je na koje samo najoptimističniji mogu potvrdno odgovoriti.
