Andrej Plenković ne odustaje od svoje predizborne pripovijesti o "dvije Hrvatske", pripovijesti koja se svodi na to da postoje dobra i zla Hrvatska: dobru sačinjavaju članovi, simpatizeri i glasači HDZ-a te eventualno birači stranaka koje su HDZ-ovi sateliti, dok u zlu spadaju svi ostali, odnosno svi koji ne padaju ničice pred grandioznim političkim, ekonomskim i međunarodnim uspjesima Plenkovićeve vlade i koji u nedovoljnoj mjeri iskazuju zahvalnost Plenkoviću zbog svega što je učinio za dobrobit hrvatskih građana. Pritom je vođa zle Hrvatske "lijeni i obijesni lakrdijaš", kako je premijer opisao Zorana Milanovića.
Plenkoviću je, kako smo na ovim stranicama pisali prije nekoliko tjedana, potrebna stalna kavga s Milanovićem da bi za unutarstranačke potrebe demonstrirao svoju političku čvrstoću, a predsjednik države neće mu biti konkurent na parlamentarnim izborima, pa tako ujedno šalje poruku da su opozicijski čelnici, koji će mu biti izborni suparnici, nedorasli i nedostojni da ih tretira kao više ili manje ravnopravne takmace. Osim što je na strani dobra i što čini dobro, Plenković je u toj predizbornoj bajci sebi i HDZ-u dodijelio i ulogu žrtve: želi se stvoriti dojam da je HDZ sa svih strana izložen lažnim optužbama, patološkoj mržnji i negativističkim opstrukcijama samo zbog toga što se marljivo, hrabro i mudro zalaže za hrvatske interese te za bolji život hrvatskih građana.
Plenković je sebi i HDZ-u dodijelio ulogu žrtve: želi se stvoriti dojam da je HDZ sa svih strana izložen lažnim optužbama, patološkoj mržnji i negativističkim opstrukcijama samo zbog toga što se marljivo, hrabro i mudro zalaže za hrvatske interese
"Politički narativ oporbe svest će se na 'varijaciju dvije teme' – da su HDZ-ovci lopovi i korumpirani, i da su izdajnici ili veleizdajnici jer surađuju s manjinskim zastupnicima, posebno predstavnicima srpske manjine", kazao je Plenković prošle subote na skupu HDZ-ove Zajednice žena "Katarina Zrinski". "Utakmica koja slijedi u idućoj godini će se bazirati na tome. Ima puno ljudi koji primaju puno novaca da bi sve sveli na etiketiranje, naslov, banalnu impresiju ili od nekog manjeg problema napravili slona."
Jasno je što šef HDZ-a i Vlade pokušava postići pojednostavljivanjem političke i društvene situacije na zlo i dobro, na crno i bijelo, na destrukciju i konstruktivnost. On nastoji na istu stranu svrstati ili u istoj bačvi izmiješati onaj dio konkurencije čija se politika zasniva na antisrpstvu, nacionalističkoj zadrtosti i ksenofobiji s političkim opcijama koje nemaju nikakve veze s time nego ustrajno kritiziraju dokazanu HDZ-ovu natopljenost korupcijom, klijentelizmom, samovoljom i nekompetentnošću.
Plenković poručuje da među strankama koje nisu HDZ ili nisu sklone HDZ-u nema ni truna razlike: sve međusobna politička i svjetonazorska razilaženja, kojih ne manjka, poništena su time što su kritični prema HDZ-u, jer aktualni premijer želi nametnuti odnos prema HDZ-u kao ključno ili jedino bitno svojstvo svih ostalih političkih organizacija i društvenih krugova. Ili si s HDZ-om, pa si na strani dobra, ili si protiv HDZ-a, što te automatski svrstava na stranu mraka, plaćeništva, nezainteresiranosti za napredak Hrvatske i boljitak hrvatskih građana.
Premijer, osim toga, pokušava uništiti vjerodostojnost činjenica o HDZ-ovoj korumpiranosti tako što ih stavlja u isti koš sa sumanutim optužbama krajnje desnice o HDZ-ovoj koaliciji sa SDSS-om kao izdaji nacionalnih interesa i pravog hrvatstva. Sve je to isto, svi su oni isti, uvjerava Plenković javnost, poduzimajući tako rijetko viđenu i rijetko perfidnu manipulaciju. Čak je i Franjo Tuđman svoje suparnike bio razvrstao u više boja. Trenutačni predsjednik HDZ-a maksimalno je suzio spektar: dvije Hrvatske, crno i bijelo, lijenčine i trudbenici, rušitelji i graditelji, dobri i zli.
Svi su oni isti, uvjerava Plenković – opozicija u Saboru (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Kad se pogleda unatrag, ta Plenkovićeva strategija na djelu je tokom cijelog drugog mandata njegove vlade, s tim da je takvih proplamsaja bilo i u prvom mandatu. Ono što smo gledali u praksi sad je samo pretočeno u recitaciju koja se ponavlja iz nastupa u nastup Andreja Plenkovića. HDZ je praktički isključio opoziciju iz procesa donošenja odluka u Covid-krizi, pa se ni danas službeno ne zna koliko je stotina milijuna eura potrošeno na cjepivo, koliko je novca pritom doslovno spaljeno i tko je sve profitirao u toj krizi. HDZ je isključio opoziciju čak i iz donošenja Zakona o izbornim jedinicama, zakona koji ima nemali utjecaj na ishod parlamentarnih izbora.
Procedura promjene referendumskih pravila – što podrazumijeva promjene Ustava, odnosno dvotrećinsku većinu u Saboru – nije se pomakla s mjesta zbog toga što zahtijeva razgovore i pregovore vlasti i opozicije, a Plenkoviću takvi sastanci ne padaju na pamet, s obrazloženjem da su opozicijske parlamentarne stranke odbile premijerov poziv da se sastanu na samom početku njegovog tekućeg mandata. Opozicija je otklonila taj poziv jer nisu htjeli pristati na pojedinačne sastanke s premijerom, nego su tražili zajednički razgovor.
Smisao ovakve propagandne strategije ponajprije je u unutarstranačkoj mobilizaciji. Šef HDZ-a se primarno obraća svom članstvu i svojim biračima te opisanom retorikom poziva na zbijanje redova
Isti odnos premijer je zauzeo i prema predsjedniku Republike kojeg HDZ želi pretvoriti u neformalnog lidera one druge, zle Hrvatske. Milanović je isključen iz sukreiranja vanjske politike. U obrambenoj politici uzima ga se u obzir samo kad se bez njega ne mogu popuniti upražnjeni položaji, kao što je nedavno bio slučaj s ravnateljem Vojne sigurnosno-obavještajne agencije. Što se tiče područja nacionalne sigurnosti, dovoljno je reći da će se uskoro navršiti druga godišnjica praktičnog nepostojanja Vijeća za nacionalnu sigurnost: posljednja sjednica tog tijela održana je u studenom 2021. Plenković ne pristaje da se sazove nova sjednica, jer je Milanović u veljači prošle godine odbio njegov prijedlog da se članovi VNS-a okupe u povodu početka ruske agresije na Ukrajinu.
Kako je i kuda Plenković povukao granicu između dobre i zle Hrvatske? Glavne linije razgraničenja idu ovim smjerovima. Na jednoj strani radišni, sposobni i uspješni HDZ, a preko puta lijenčine i niškoristi čiji je doprinos ravan nuli kad je riječ o povlačenju novca iz Europske unije, o osiguravanju izdašnih paketa pomoći građanima i poduzetništvu, o financiranju velikih infrastrukturnih projekata, o priskrbljivanju europskih sredstava za još uvijek kilavu poslijepotresnu obnovu Banije i Zagreba... Naravno da opozicija, ni u Hrvatskoj ni bilo gdje drugdje, nema mehanizme utjecaja na krojenje budžeta Europske unije, kao ni na sastavljanje hrvatskog državnog proračuna i općenito raspolaganje javnim parama, ali Plenković se na to ne obazire.
Nadalje, s jedne strane efikasni HDZ koji je uveo Hrvatsku u schengenski prostor, a s druge zavidni i zlobni koji su radili na tome da Hrvatska ne uđe u Schengen. HDZ je pritom sasvim izmislio političke opcije koje su opstruirale to hrvatsko vanjskopolitičko postignuće. Samo su, naime, rijetki novinari i aktivisti iznosili dokaze o tome da se hrvatsko dokazivanje spremnosti za Schengen doslovno prebija po rebrima migranata. Političke stranke, ni lijeve ni desne, time se, zapravo, nisu bavile.
Vođa "zle Hrvatske" – Zoran Milanović (Foto: Slavko Midžor/PIXSELL)
Sljedeća granična linija tiče se ruskog rata protiv Ukrajine. HDZ je na pravoj strani povijesti, što jača međunarodni ugled zemlje, za razliku od Milanovića i dijela opozicijskih zastupnika koji su združeno odbili prijedlog da se ukrajinski vojnici obučavaju na teritoriju Hrvatske. Plenković, dakako, prešućuje da je to odbijanje ponajviše posljedica njegovog proceduralnog nasilja i želje za ubiranjem političkog ćara, jer nema nikog na političkoj sceni tko je protiv Ukrajine. Druga je stvar što je Plenković sklon proglasiti rusofilom svakoga tko i za dlaku odstupa od njegovih stavova.
Pa onda na jednoj strani proeuropski HDZ, koji razvija dobre odnose s nacionalnim manjinama, uključujući srpsku, a s druge strane linije oni koji koaliciju sa Srbima proglašavaju izdajom. Za prodavanje te priče nebitno je što se takvi unutar opozicije svode na zastupnike Domovinskog pokreta, uz povremeno pridruživanje ponekoga iz Mosta i Hrvatskih suverenista. Zatim linija podjele koja, također, služi tome da se relativizira ili zabašuri korupcijski karakter HDZ-ove vladavine: pošteni HDZ koji je omogućio neovisnost pravosudnih tijela – jer da ta tijela nisu neovisna ne bi se procesuiralo toliko HDZ-ovaca – a nasuprot oni koji bi naređivali koga da se istražuje, hapsi, sudi. Međutim, iznuđena ostavka Vanje Marušić, bivše ravnateljice USKOK-a, najbolji je demanti HDZ-ovog zalaganja za nezavisnost pravosuđa. Na kraju, "domoljubna" crta razgraničenja: nacionalno svjesni HDZ donosi Zakon o jeziku, kojem se protive anacionalni politički faktori, s tim da treba očekivati podebljavanje ove crte u idućim mjesecima.
Smisao ovakve propagandne strategije ponajprije je u unutarstranačkoj mobilizaciji. Plenković se primarno obraća svom članstvu i svojim biračima te opisanom retorikom poziva na zbijanje redova: želi se proizvesti osjećaj ugroženosti, želi se podignuti borbeni moral u vlastitim redovima, sad ili nikad, dobro ili zlo. Ništa neobično kad se radi o političkim kampanjama, no neobična je i zabrinjavajuća Plenkovićeva uvrijeđenost zbog same činjenice da postoje oni što ne misle poput njega, i njegova naglašena potreba da političku i društvenu situaciju prikaže u crno-bijeloj tehnici, da izbore pretvori u sraz dobra i zla.
