>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet

Ikona portugalske demokracije

Veliki portugalski državnik umro je 7. siječnja: Mário Soares proboravio je tjedan dana u Beogradu i za to su ga vrijeme vodili po restoranima. Kad ga je konačno Tito primio, zatražio je pomoć u oružju kako bi podigao oružani ustanak protiv Salazarove diktature

Sredinom prosinca u lisabonsku je bolnicu u teškom stanju primljen Mário Soares, političar i državnik kojemu ni politički protivnici ne osporavaju ulogu jedne od najistaknutijih ličnosti portugalske demokratske tradicije. Umro je 7. siječnja.

Rođen 7. prosinca 1924. godine, Soares se već u mladosti odazvao zovu politike i potrebe za društvenom intervencijom te pristupa komunističkoj mladeži. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata ističe se govorničkim i organizacijskim sposobnostima, sudjeluje u proturatnim i antifašističkim aktivnostima te pristupa Portugalskoj komunističkoj partiji (PCP, Partido Comunista Português) u kojoj će se zadržati do 1952. godine. Nakon rata upisuje se na studij povijest i filozofije te diplomira 1951. godine, a potom studira pravo i postaje odvjetnikom 1957. godine. Profesionalnu i političku karijeru otada mu više nije moguće razdvojiti: pošto se razišao s komunistima, kao student i profesor djelovat će u raznim opozicijskim udrugama, a kao odvjetnik će još i braniti političke okrivljenike, manifestante i aktiviste protiv Salazarove diktature.

Nakon osnivanja Portugalske socijalističke akcije, Soares kreće u pridobivanje međunarodne potpore za napore na rušenju Salazara i njegove ‘Nove države’. Sugovornici su mu brojna istaknuta imena tadašnje lijeve europske socijaldemokracije

Prvi ga je put zloglasna politička policija PIDE uhapsila 1946. godine. Od tada, pa do odlaska u izbjeglištvo, upoznat će većinu portugalskih zatvora, uz osude od nekoliko mjeseci do godinu dana zbog opozicijskih aktivnosti protiv diktature. Bit će i deportiran na Svetoga Tomu, tada portugalsku koloniju, gdje će napisati prvu od svojih brojnih knjiga, ‘Portugal s brnjicom’, programatskoga karaktera, koja će biti objavljena u Francuskoj, kamo odlazi u izgnanstvo, nakon kraćega boravka u Švicarskoj, u kojoj je, 1964. godine, osnovao Portugalsku socijalističku akciju (ASP, Acção Socialista Portuguesa).

Nakon osnivanja ASP-a, Soares kreće u široku akciju pridobivanja međunarodne potpore za napore na rušenju Salazara i njegove ‘Nove države’. Sugovornici su mu brojna istaknuta imena tadašnje lijeve europske socijaldemokracije, npr. Willy Brandt u Zapadnoj Njemačkoj, Olaf Palme u Švedskoj i Bruno Kreisky u Austriji, ili pak eurokomunizma, prvenstveno Enrico Berlinguer u Italiji.

U razgovoru s potpisnikom ovih redaka, održanom u travnju 2005. godine, ispripovijedao je i epizodu svoga susreta s Josipom Brozom Titom iz toga perioda, do kojega je došlo na preporuku Willyja Brandta. Prilikom razgovora nije se mogao sjetiti točnoga datuma (vjerojatno 1969. ili 1970. godine) ni imena svojih domaćina u Beogradu (možda Josip Đerđa, tada zastupnik, kasnije potpredsjednik Savezne skupštine SFRJ), no jasno se sjećao boravka u Beogradu i potom razgovora s Titom, koji ga je ‘odlično ugostio’: Soares je naime velik gurman, a jugoslavenska je diplomacija bila o njemu očito dobro informirana i upućena kako udobrovoljiti goste. Proboravio je tjedan dana u Beogradu i za to su ga vrijeme vodili po restoranima ‘gdje se izvrsno jelo, pogotovo u Novom Sadu’. Kad ga je konačno Tito primio, zatražio je pomoć u oružju kako bi podigao oružani ustanak u Portugalu. Tito mu je odgovorio da mu ne može udovoljiti, iz dva razloga. Prvi je razlog bio taj što ‘prema saznanjima koje ima jugoslavenska diplomacija, nije Socijalistička partija, nego je Portugalska komunistička partija jedina organizirana politička snaga u Portugalu’. Partija staljinističkoga tipa, ona je i u ilegalnom periodu i nakon 1974. djelovala pod okriljem SSSR-a (i uz sovjetsku financijsku pomoć, sve do pojave Gorbačova), a Tito očito, pored pragmatičnih razloga, nije htio narušavati osjetljive odnose s Moskvom. Drugi je navedeni razlog bio taj što je Portugal član NATO-a. Tito dakle nije htio kvariti odnose ni sa SAD-om, to više što je važnost Portugala za zapadni svijet bila naglašena: ta je zemlja bila jedan od osnivača NATO-a, pet godina prije no što je primljena u Ujedinjene narode, jer je tamo nisu htjeli zbog njezine kolonijalne politike u Africi i Aziji.

Na prvim izborima pod okriljem novoga Ustava, Socijalistička partija pobjeđuje i Soares postaje predsjednik vlade. Ubrzo je u Ženevi izabran i za potpredsjednika Socijalističke internacionale

Bad Münstereifel, poznato njemačko termalno kupalište u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, ključna je etapa Soaresova političkoga puta: tamo je ASP na osnivačkom kongresu, održanom 19. travnja 1973. godine, prerastao u portugalsku Socijalističku partiju (PS, Partido socialista). Organizacijsku i logističku mu je pomoć u pripremi kongresa pružio Willy Brandt i Socijaldemokratska partija Njemačke koju je vodio. Soares je na kongresu izabran za glavnoga tajnika PS-a. Dužnost će obavljati punih trinaest godina, sve dok ne bude izabran prvi put za predsjednika republike.

Mlađi su oficiri portugalskih Oružanih snaga, 25. travnja 1974., izveli lijevi vojni udar (za povijest će ostati naziv ‘Revolucija karanfila’), srušili salazarističku diktaturu i Portugal preveli u demokraciju. Soares se tri dana potom vratio u Lisabon, kad su glavni saveznici prešutno (npr. SAD) ili izričito (npr. Brazil, Španjolska, Njemačka) već priznali da je riječ o unutarnjem pitanju, dakle priznali novu vlast. Vijeće nacionalnoga spasa (Junta de Salvação Nacional), koje je nakon sloma režima preuzelo izvršnu vlast, odmah ga imenuje ministrom vanjskih poslova u Privremenoj vladi, imajući na umu njegovo iskustvo i međunarodne veze u europskim lijevim političkim i državnim krugovima, te on odmah kreće na turneju po europskim državama i u SAD, kako bi ishodio podršku promjeni vlasti u zemlji.

Soares je vrlo dobro znao što to ‘međunarodna zajednica’ od Portugala očekuje na prvom mjestu: politiku dekolonizacije utemeljenu na načelu samoodređenja i brzu neovisnost za glavne teritorije koji su pod kolonijalnom upravom. To više što je upravo dekolonizacija (pored političke i ekonomske modernizacije Portugala) glavna tema njegove spomenute programatske knjige.

Također poduzima napore za pronalaženje rješenja za prekid tada već trinaestogodišnjega rata u afričkim kolonijama i dekolonizaciju te započinje pregovore s predstavnicima pokreta za oslobođenje od kolonijalnoga jarma i nacionalnu emancipaciju kolonija (PAIGC na Zelenom Rtu i u Gvineji Bisau i FRELIMO u Mozambiku). Posebno se posvetio problemu dekolonizacije i neovisnosti u Angoli, gdje su tri pokreta (MPLA, FNLA i UNITA) predvodila borbu za neovisnost. No tu neće uspjeti, jer su tri pokreta odlučila odustati od međusobnih pregovora i oružjem se izboriti za vlast u Luandi te započela građanski rat.

U periodu od Revolucije karanfila do donošenja Ustava 1976. godine, Soares u ime socijalista, a Álvaro Cunhal u ime komunista, igraju glavnu ulogu u političkom životu, sukobljavajući se u borbi za prevlast: Soares želi institucionalne promjene, a Cunhal se zalaže za revolucionarne promjene (npr. trajnu nacionalizaciju i agrarnu reformu). No umjerena struja pobjeđuje te Soares potpisuje Ustavnu platformu u ime političkih stranaka. Supotpisuje je Pokret oružanih snaga s legitimitetom nosioca rušenja salazarizma.

Na prvim izborima pod okriljem novoga Ustava, Socijalistička partija pobjeđuje i Soares postaje predsjednik vlade. Ubrzo je u Ženevi izabran i za potpredsjednika Socijalističke internacionale (a od 1989. je i počasni predsjednik Socijalističke internacionale). Razumijevajući interese zemlje kroz perspektivu europske integracije (za razliku od Salazara, koji se dičio da je Portugal ‘ponosno sam’), kao prvi prioritet svoje vlade postavlja pristupanje Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ, prethodni naziv Europske unije), to više što je zemlja izgubila kolonijalno tržište i njegove izvozno-uvozne potencijale, vrijedne sirovine (kao što su npr. volfram, dijamanti i nafta u Angoli), a došlo je i do djelomičnoga smanjivanja interesa za njezinu geostratešku ulogu, prvenstveno zbog razvoja vojne tehnologije koja postupno smanjuje stratešku važnost aerodroma na Azorima i protupodmorničkih podmorskih antena oko arhipelaga. Portugal postaje članom EEZ-a, zajedno sa Španjolskom, 1. siječnja 1986. godine, a Mário Soares ima čast, sada kao predsjednik vlade, potpisati pristupni sporazum u prekrasnom ambijentu klaustra Jeronimitskoga samostana u Lisabonu, u blizini grobnice Vasca da Game, koji je također otvorio nove putove svojoj zemlji.

Iduće razdoblje tranzicije obilježeno je prilagođavanjem EEZ-u te zemlje kojoj je stupanj razvoja niži od svih drugih zemalja članica. Kako bi se Portugal mogao koliko-toliko izjednačiti s ostalim zemljama, sredstva iz strukturalnih fondova Zajednice pomoći će mu da modernizira proizvodni sektor. Bit će to i period zakonodavnoga prilagođavanja u raznim sektorima izvan proizvodnje (npr. porezna politika, energija, okoliš). Svi će ti napori izazivati i političke sukobe, u kojima će Soares pokazati svoju veliku pregovaračku vještinu, karizmatsko liderstvo i visok stupanj pragmatičnosti, bez pretjeranoga opterećenja obzirima ili načelima.

Premda je njegov doprinos demokratskim procesima u zemlji nesporno velik, kao ličnost ga njegovi politički protivnici (a katkad i politički istomišljenici) nazivaju kontroverznim, zbog njegova nesmiljenoga odnosa prema suparnicima u stranci, a kamoli prema protivnicima, dok je s druge strane bio spreman zaključivati i neočekivane kompromise. No ipak je uspio do kraja svojega drugoga predsjedničkoga mandata sačuvati velik kapital biračke simpatije.

Kad je prvi put izabran za predsjednika, napustio je Socijalističku partiju i nije se u nju više vraćao ni pošto je, 1996. godine, nakon dva uzastopna mandata, napustio predsjedničku palaču Belém u jugozapadnom dijelu Lisabona.

Potom se posvetio Zakladi Mário Soares, kojoj je glavni cilj proučavanje i promicanje demokracije, prvenstveno u zemlji i zemljama portugalskoga jezičnoga izraza, i raznim međunarodnim aktivnostima, bilo u okviru Socijalističke internacionale (predsjedao je komisijama za Bliski istok i Latinsku Ameriku), bilo na poziv glavnoga tajnika UN-a za razne ad hoc posredničke misije.

Suprotno svojoj odluci da se ne vraća u politiku nakon isteka drugoga predsjedničkoga mandata, Soares je odlučio ponovo se kandidirati za predsjednika republike, 2005. godine, tada već u 81. godini života. Svoju je iznenađujuću odluku obrazložio potrebom da pomogne u rješavanju krize koja je zahvatila zemlju. Na izborima je dobro prošao. Osvojio je 14,34 posto glasova.

Ako se pokuša s malo riječi rezimirati tako bogat Soaresov politički i državnički put, na unutarnjem planu se prvenstveno ističe njegovo zalaganje za programatske ideje Socijalističke partije i za demokratsku pravnu državu, njegovo protivljenje političkom i društvenom utjecaju krajnjih političkih faktora na ljevici i desnici, no imajući uvijek sluha za argumente kompromisa. Bio je premijer tri ustavne vlade, uvijek preuzimajući odgovornost u periodu nestabilnosti i financijskih kriza. Bio je drugi demokratski izabran predsjednik republike, na dva uzastopna mandata, osim u razboritim i vješto provedenim medijacijama domaćih političkih sporova, posebno se zalagao za neovisnost Istočnoga Timora, bivše portugalske kolonije koju je bila okupirala Indonezija. Pobijedio je u većini političkih bitaka u kojima je sudjelovao.

No posljednju životnu bitku više nije mogao dobiti.

1/1