Italija je, ako vjerujemo Timaju i Marku Varonu, isto ime kao Bojotija, iliti Beotija, ona pokrajina srednje Grčke. Zemlja goveda. I Varon i Timaj pišu da je u arhaičnom grčkom riječ italói značila ‘goveda’, a zato što je mnogo goveda paslo po pašnjacima u toj zemlji. A ime Italija najprije je dobila ova zemlja Kalabrija kroz koju mi sada putujemo, pa se ime proširilo na sjever. A mogla se Italija zvati i po konjima, ne bi bilo pogrešno. Gore u Padaniji, u rijeku Po (mitski Eridan) strmoglavio se najžalosniji vozar konjske zaprege u grčkoj mitologiji, dječak Faetont, koji je od oca Helija izmolio ona kola e da jedan dan vozi Sunce preko neba. Ali je bio nejak da kolima upravlja, krilati konji su bili prejaki za njegove ruke, pa su mu se uzde iz njih izotele, a njih četiri (Piroent, Eoj, Ajton i Flegont) u stravičnom trku približivši kola Zemlji učinili su da Sunce s njih sprži planine, isuši rijeke i druge vode. Posljedice najveće saobraćajne nesreće u mitologiji uvećao je glavni bog grčko-rimski Zeus, ili Jov-pater, ubivši munjom nevještog i nejakog vozara Faetonta, pa Helije od žalosti sutradan nije ni izvezao Sunce na nebo, već su svjetlost Zemlji davale vatre od požara. A sestre Helijade su ukopale i oplakale mrtvog brata, pa je iz njihovih suza nastao jantar, a one same od tuge su se vrgnule u topole. Eto, mogla se zemlja Italija zvati, recimo Hipponia ili tako nekako, danas bi je Talijani zvali Ipponia, a mi, možda, Konjska ili Konjačka. Dobro, a mi ćemo večeras odužiti dug prema domaćinu, pa hajde sutra da odemo u mjesto gdje su konji, obični pozemljarski konji, bili dio sretnog života i uživanja. I gdje su, sa razularenosti u koju su ih vrgnuli njihovi vlasnici, ti isti konji doveli do propasti i sretnog života i samoga mjesta. Riječ razularenost je i došla iz konjičke i konjaničke terminologije.
Ovako smo nekako, riječ ja, riječ on, razgovarali prije ravno devet godina, na dan, 18. decembra 2007. Predrag Matvejević i ja vozeći se iz Salerna za Cariati. Ondje smo bili pozvani na razgovor o jednoj knjizi. Cariati je na Jonskom moru, na sredini puta koji spaja Crotone i Sibari, pedesetak kilometara daleko od jednog i od drugog.
A mjesto u koje je trebalo da odemo jest Sibari. Da sutradan odemo onamo, predložio sam ja, i Predrag je predlog rado prihvatio. Rekao je, doduše, da se nada kako ujutru neće morati rano na put za Rim, jer ondje bi mogao imati jedan sastanak neke komisije o pitanjima Mediterana, koji još nije potvrđen, pa ga možda neće ni biti.
Sibari je mjesto o kojem među starim piscima vlada sloga u pogledu uvjerenja da ga je luksuzan, raskošan i raskalašan život njegovih stanovnika odveo u propast. Tako kaže Strabon, tako i Herodot, tako i Timaj, tako i Diodor Sikulski, a tako i Ajlijan. O raskoši u kojoj su živjeli Sibarićani ostavio je cijelo jedno poglavlje i Atenaj iz Naukratija. Sa te raskoši i dokolice u gradu je bio zabranjen svaki zanat koji bi stvarao ikakvu buku, te nije bilo ni kovača ni stolara, čak nije bilo dopušteno držati ni pijetla. U primjerima sibarićanske lijenosti i dokonanja prepoznaju se izvori mnogih današnjih viceva. Jedan Sibarićanin pričao sugrađaninu kako je dobio kilu dok je samo gledao kako neki zemljoradnik negdje kopa. A sugrađanin slušao pa kazao: ‘A mene bole rebra dok te slušam kako mi to pričaš.’ Sibarićani su bili uveli u običaj da vodonoše i sluge u javnim kupatilima nose na nogama okove, e da slučajno, ako bi ubrzali hod, ne bi poprskali one koji se kupaju.
I tako dalje, bio sam radostan što ću onamo poći sa Predragom. Dosta je on mene vodio, izvodio i čašćavao, sad sam vidio priliku da i ja njega jednom (o, nije to lako s njime!) počastim izletom na jedno važno mediteransko mjesto. Pa sam se i raspričao o tome šta je meni taj grad Sibari. Ponio sam i knjigu Ajlijanovu ‘O prirodi životinja’ i iz nje mu pročitao nešto što sam tih dana bio preveo, poglavlje o spomenutim konjima koji su se toliko raspustili da su presudno doprinijeli propasti dokoličarskog grada s grčkim imenom Sybaris. Od te propasti, godine 510. prije naše ere, grad se nije oporavio nikada, a danas se mogu vidjeti samo kukavne iskopine nekadašnjih tvrdih zgrada. Prepisujem cijelo to poglavlje iz 16. knjige:
Osobina konja je da lako uči. Za to evo primjera. Stanovnici Sibarija, čuo sam, bili su zabavljeni samo životnim užicima i nisu se zamajavali brigama o bilo kakvom ozbiljnom radu. Cijeli život su provodili u lakomislenom dokonanju i dangubi. Bilo bi predugo da se nabrajaju sve pojedinosti odnosa među Sibarićanima, neka u primjer za njihovu pošast za zadovoljstvima, bude spomenuto samo to da su i konje bili izvježbali da igraju čim začuju zvuk frule za vrijeme gozbe. A žitelji grada Krotona za to su znali, pa su, kad su krenuli u rat protiv grada Sibarija, naredili da zamuknu trube čiji je zvuk rezak i zove u boj, a poveli su frulaše, i frulaši su ponijeli frule. Kad su se, tako, primakli Sibarićanima na domet strijela, oni frulaši su zavirali svirku za igru. A konji iz Sibarija, čim su tu svirku začuli, povjerovali su da to počinje gozba te da su svi unaokolo gozbari, pa su zbacili sa sebe jahače i krenuli da skaču i da igraju. Tako su ne samo oslobodili tereta svoje hrbate, već su izvrgli ruglu i ratnike.
Predragu se zapis jako svidio, a ja sam, vjerujući da nagovor za put u Sibari nikad ne može biti pretjeran, nastavio da ga ojačavam. Pa sam se sjetio Ovidija i njegova spominjanja dviju rijeka, antička imena su im Crathis i Sybaris, a današnja su im Crati i Coscile, pa sam rekao kako Ovidije tvrdi da onima koji nakvase kosu vodom s njih ova bude ponalik na jantar i na zlato. A Plinije Stariji tvrdi drukčije: ljudi koji piju vode sa Kratija imaju svijetlu kožu i plavu kosu, a koji piju sa Sibarija kovrčavu imaju i crnu, a tamniji su kožom. Goveda i ovce su bijele koje piju s prve, a tamne koje piju s druge. Strabon pak kaže kako konji koji piju s rijeke Sibari bivaju plašljivi. A Katul, iako ne spominje grad Sibari, svakako na njega misli kad u 51. pjesmi kaže da dokolica ubija kraljeve i u propast ruši gradove moćne: Otium et reges prium et beatas/ perdidit urbes. Kako je to naš dobri i dragi, neprežaljeni Dubravko Škiljan preveo safičkom strofom:
Dokolica, Katule, tebe muči:
tad si mahnit, težiš za nedostižnim.
Dokolica kraljeve nekoć skrha,
gradove moćne.
Sve u svemu, htio sam da odemo u mjesto u kojem su konji plesali ples propasti uz svirku propasti. Za to sam se bio spremio i više i bolje nego za onaj susret književni, radi kojega sam se i zaputio u mjesto na talijanskoj čizmi koje je smješteno ondje gdje narodna anatomija na tabanu zove gladno. A Sibari je još dublje u tome gladnu.
Poslije književnih govora i razgovora, gostoljubivi domaćini su nas poveli na večeru, a tek iza ponoći smo se razišli po sobama. Sutradan, kad sam krenuo na doručak, našao sam u vratima svoje sobe zatnutu cedulju s porukom: ‘Sinane moj, zvalo me iz Rima, morao sam rano otputovati. U Sibari ćemo drugi put, da vidimo te iskopine i te vode od kojih se postaje plavušan. Vidimo se u Rimu. Tvoj Predrag.’
Pa sam u Sibari išao sam. A ono Matvejevićevo ‘drugi put’ za devet godina nije došlo. Ne odosmo u Sibari, i ne umismo se vodom rijeke Crati, možda bismo se bili vrgnuli u plavušane. Žao mi što se ne napih vode s rijeke Coscile, i ne vidjeh hoće li se moja konjska usplahirenost pojačati. A najžalije mi je što onamo ne povedoh Matvejevića.
