Spori, ali za Bosnu i Hercegovinu čak i ne toliko mučni i napeti pregovori o formiranju vlasti u Federaciji, na državnom nivou i u nekoliko kantona, prije svega sarajevskom, umalo su prekinuti nakon istupa generalnog sekretara Demokratske fronte Sifeta Podžića. Bivši major Jugoslavenske narodne armije i general Oružanih snaga BiH iznenada je, začuđujuće oštro, najavio prekid svih razgovora između njegove i Stranke demokratske akcije, partija koje u čudnoj koaliciji nastupaju kao, praktički, pobjednice među Bošnjacima. Podžić je, u najkraćem, optužio SDA za nedogovorena imenovanja na različite javne funkcije upravo u Kantonu Sarajevo i korištenje međuprostora između odlaska stare i dolaska nove vlasti za zauzimanje pozicija.
Sifet Podžić ne spada u najpoznatije, ali ni u baš nepoznate aktere političkog života u BiH, za razliku od stranačkog kolege Mirsada Pindže: potonji nije politički celebrity, ali je, ispostavilo se, daleko vještiji od nekadašnjeg vojnika na službi u civilnom životu. Bivši član Stranke demokratske akcije, pa Stranke za BiH – koja je nakon izbornog potopa i odlaska osnivača Harisa Silajdžića u Tursku jedva živa, a i to još malo – svoj je skupštinski glas materijalizirao u bliskoj suradnji sa SDP-om. Njima je, jednostavno, pomogao da ostanu na vlasti u Kantonu Sarajevo u prošlom mandatu, a zauzvrat dobio kontrolu nad poduzećem ZOI 84 u kojem je, bez racionalnih, ali sa obiteljsko-prijateljskim razlozima, uposleno dvadesetak novih djelatnika, što je pomenutu tvrtku dovelo do kolapsa. Njihovo otpuštanje je, prema pisanju tjednika ‘Slobodna Bosna’, povrijedilo Pindžu koji je, zbrajajući dva i dva uoči izbora postao član DF-a, pa je Podžića pretvorio u svog megafona. Cijela bi priča, međutim, bila potpuno irelevantna kada bi govorila isključivo o svojim akterima, a ne o tome kako se, zapravo, politika doživljava i kako se funkcionira u insajderskim krugovima.
Ni Demokratska fronta nije skup politički nevinih, nego partija u koju su se učlanili i oni što su navikli da im je stranačka iskaznica ključna preporuka za posao, pa sada balansiraju između svojih očekivanja i Komšićeve odluke da se u ime programa odustane od juriša na fotelje
Odmah nakon objave rezultata izbora i potvrde da je novoformirana partija Željka Komšića, Demokratska fronta dakle, najpoželjniji i najozbiljniji koalicijski partner, Komšić je kazao kako ga ne zanima nikakva suradnja koja će se svoditi na raspodjelu javnih, atraktivnih funkcija i preuzimanje tvrtki ili institucija kojima ne nedostaje novca. U SDA-u su ga, naravno, ozbiljno shvatili i to na dva načina: potpisali su sa DF-om sporazum o programskoj, političkoj suradnji, a bez DF-a krenuli sa onim što je praksa već jako dugo. Nigdje se, naime, promjena vlasti u Bosni i Hercegovini ne osjeti kao na onim mjestima na kojima se raspolaže javnim novcem. Nakon jednopartijskog zapošljavanja, u BiH je zaživjelo višepartijsko, kao i u Hrvatskoj uostalom. Tako, uglavnom, već četvrt stoljeća izborni pobjednici odmah imenuju svoje direktore i menadžere, oni, jednako po stranačkom ključu, najbliže suradnike, suradnici onda naglo otkrivaju da nekom poduzeću, nevažno kojem, fali radnika i…
Pomenuti Pindžo je dakle samo radio što i drugi, dok je rezultat, kao i drugdje – kolaps. Na isti način je recimo Gradski saobraćaj Sarajevo doveden do sibirskih minusa u poslovanju, a pravo je čudo da Elektroprivreda ili BH Telecom još postoje, s obzirom na to da su svih ovih godina bili i mjesta uhljebljivanja i stranačke kasice iz kojih se financiralo baš svašta, od stranačkih konvencija do odanih medija.
Krivo je, međutim, SDA-u ispostaviti svu krivicu za korištenje vlasti na opisani način. Komšić je kao dugogodišnji visoki dužnosnik SDP-a BiH svjedočio preuzimanju obrasca ponašanja, što je, uz mnogo toga drugog, Socijaldemokratsku partiju dovelo do spektakularnog poraza i nikada gorih izbornih rezultata. Demokratska fronta, sa druge strane, nije skup politički nevinih, nego partija u koju su se učlanili i oni što su navikli da im je stranačka iskaznica ključna preporuka za posao, pa sada balansiraju između svojih očekivanja i Komšićeve odluke da se u ime programa, kakvog-takvog, odustane od juriša na fotelje.
Zanimljiva je dakle pozicija DF-a: pokažu li zbilja manjak zanimanja za uhljebljivanjem, ostavit će širok prostor SDA-u; pristanu li ipak na dijeljenje pozicija, lako mogu ispasti jeftinom kopijom SDP-a i u tom kopiranju sagorjeti.
Željko Komšić jeste za diplomaciju nadaren koliko i bager, ali nije nevješt i glup i još se uvijek može smatrati političkim proleterom. Ne bismo dakle mogli kazati kako je nemoguće da, slijedeći Račanov naputak, napusti vlast da bi sačuvao obraz – bez obzira na ambicije nekih svojih članova. Svjestan je toga i Bakir Izetbegović, pa je najavio češće i suptilnije kontakte sa partnerskom partijom. Bez Komšića je, naime, SDA osuđen na suradnju sa Savezom za bolju budućnost Fahrudina Radončića, sa kojim je u takvim odnosima da bi radije koalirao sa Ravnogorskim četničkim pokretom.
Uzburkavanje bosanskohercegovačke političke močvare, na kraju, nije poslužilo nikome i ničemu, osim što je još jednom potvrdilo kako taj od stvarnosti odrođeni, a od svake odgovornosti oslobođeni svijet funkcionira. Vijesti o mogućem kraju ljubavi SDA-a i DF-a zasjenile su, međutim, jednu drugu, puno ilustrativniju epizodu o megalomanskom pokušaju kapitaliziranja prelaska izbornog praga. Da bi ove dvije stranke imale parlamentarnu većinu u Kantonu Sarajevo potreban im je treći, pa su pregovore započele sa Bosanskohercegovačkom patriotskom strankom Sefera Halilovića, nekadašnjeg zapovjednika Armije BiH, za ratne zločine optuženog i u Haagu oslobođenog, vječitog i neuspješnog pretendenta na vlast. Cijena BPS-a bila je, međutim, takva da se na listi želja nije našlo još samo mjesto direktora poznatog dijela svemira, dok sve ostalo jeste, bez obzira na činjenicu da su Halilović i njegovi osvojili toliko glasova da sami ne mogu vladati ni u zgradi umirovljenog generala.
SDA i DF dakle traže nove partnere, a Željko Komšić pred sobom ima period u kojem će ili naći načina da izvanredan izborni rezultat ne pretvori u dugoročni poraz, što od koalicijskih partnera, što od članova vlastite stranke, koji su mu se pridružili kada je bilo jasno da će im se u životu promijeniti samo adresa stranačke centrale, dok će sve ostalo ostati kao i prije: iskaznica – funkcija – privilegije… I tako do sljedećih izbora i novog prestrojavanja. Mirsadu Pindži i njemu sličnima ostalo je još puno, jako puno stranaka.
