Evropska unija se raspada poput Jugoslavije! Koliko puta smo bili u prilici slušati ovakve komentare, iz usta najrazličitijih domaćih i stranih komentatora? Ima li uopće smisla uspoređivati te dvije državne zajednice? Jer dok je Jugoslavija, ona socijalistička, bila država nastala odozdo, s legitimitetom u socijalističkoj revoluciji, samoupravljanju i nesvrstanosti, EU je nastala sasvim drugačije, odozgo, dogovorom elita, a legitimitet joj je davao geopolitički kontekst hladnog rata. Možda bi se moglo reći kako je ta usporedba različitih državnih zajednica umjesna samo u jednom smislu, u onome naime kad je i Jugoslavija poželjela biti brakom iz interesa. Ta njezina zadnja faza, ili sekvenca, na različite se načine ispoljavala desetljećima, a kao prekretničke godine možemo izdvojiti 1971., 1974. i različitim, rastućim dezintegrativnim intenzitetom, cijele osamdesete.
Ovdje ćemo izdvojiti razmišljanja trojice Slovenaca na temu ove usporedbe: bivšeg člana Predsjedništva SFRJ i također bivšeg predsjednika samostalne Slovenije Milana Kučana; vodećeg slovenskog ekonomista, prvog ministra ekonomije samostalne Slovenije i bivšeg rektora slovenskog univerziteta Jože Mencingera; i na kraju međunarodno poznatog sociologa Rastka Močnika, koji jedini od ove trojice eksplicite zastupa stav kako je Jugoslavija bila bolje rješenje od samostalnih država, a u tome duhu je pisao i protiv slovenske secesije, u vremenu kada se ona događala.
Pod tendencioznim naslovom ‘Zagovornici Brexita imaju mentalitet kakav je bio raširen u Srbiji uoči raspada SFRJ’ i u nas je prenesen intervju koji je Milan Kučan netom uoči referenduma u Ujedinjenom Kraljevstvu dao bečkim novinama ‘Der Standard’. U njemu on kao glavni problem jednak u oba slučaja ističe razlike u razvijenosti zemalja članica i nedostatak solidarnosti. Grčka dužnička kriza i evropska migrantska kriza pokazale su kako današnja EU nema više puno veze s onom iz vremena Rimskog ugovora, koji je bio početkom stvaranja evropskih integracija. Kučan se usprotivio novinarskoj sugestiji kako je za raspad Jugoslavije najodgovorniji bio separatistički nacionalizam i da to ponovno gledamo na nivou EU-a: ‘Tu je mnogo manje sličnosti, osim možda socijalne krize, a to je situacija kad pojedine države počinju misliti o sebi. Legitimno je da svatko želi ostvariti svoje interese, ali je problem kad to hoće učiniti na račun drugih.’
Da potkrijepi razliku, dodao je kako on načelne neravnopravnosti u današnjoj Uniji ne vidi, dok je to u Jugoslaviji postao problem. Slijedi argumentacija koju, u prilog ‘pravednom nacionalizmu’, u Hrvatskoj slušamo od 1971: ‘U Jugoslaviji se radilo upravo o tome. Nacionalizam se zasnivao na stvarnoj privrednoj i političkoj neravnopravnosti, iako je bila proklamirana ravnopravnost.’ Zato su glavni, pa i isključivi krivci za rat po njemu Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Prvi jer se kao ‘zaštitnik integriteta’ uz pomoć JNA miješao u političke događaje mimo svoje ustavne uloge. Drugi, zbog ideologije ‘krvi i tla’ (u članku koji prenosi intervju na hrvatski dodano je: navodne). Slijede opaske na suvremenu EU politiku, gdje Kučan ovoj zamjera što svoj identitet gradi samo na ‘antiputinovstvu’, što nije rješenje za radikalni nacionalizam koji nastaje u Poljskoj, Mađarskoj i baltičkim zemljama. Mogući odlazak Ujedinjenog Kraljevstva neće biti kraj svijeta za integraciju, jer je ta zemlja i inače bila jednom nogom unutra, a drugom vani. Da bi na kraju one koji zagovaraju bregzit po mentalitetu i načinu razmišljanja ipak usporedio sa stajalištem Srbije krajem 1980-ih: ‘U Miloševićevo vrijeme moto im je bio: Srbija može bez Jugoslavije, ali Jugoslavija ne može bez Srbije.’ Znači, britanski separatisti tvrde da EU ne može bez Ujedinjenog Kraljevstva? Makar u EU ušla i Srbija?
Razrađeniju varijantu usporedbe dviju državnih zajednica već godinama, s ekonomske točke, prakticira Jože Mencinger. On je i autor termina ‘jugoslavenski sindrom’, kojim uspostavlja nekakvu ravnotežu krivnje. ‘Kad je Jugoslavija tokom 1980-ih stupila u period stagnacije, ljudi su počeli tragati za krivcima i profiterima. Na kraju se svatko osjećao iskorištenim’, kaže. On sličnost vidi u tome što se danas Nijemci osjećaju iskorištenima od Grka i obrnuto. Pa ipak, još ćemo pričekati na raspad EU-a: ‘Mi se možda nalazimo tamo gdje je Jugoslavija bila 1983.’ Komentirajući razliku da je EU zajednica država, a Jugoslavija je ipak bila jedna država, Mencinger uporno zagovara tezu da ‘ekonomski gledano’ članice EU-a više nisu države. Sve manje kontroliraju svoj novac, poreze i granice, a to su, po njemu, bitna svojstva državne suverenosti. Za ‘Berliner Zeitung’ je izjavio: ‘Novac se štampa u Frankfurtu. Države preko svojih granica više ne mogu kontrolirati dotok kapitala. Direktive EU-a zamjenjuju ekonomski sistem i Unija se sve više trpa u financijsku politiku. Slovenija je više jedna regija EU-a nego država.’ Ova kriza nije počela 2008., već se rađala barem 30-ak godina. Radi se o velikim promjenama u odnosu udjela rada i kapitala u društvenom proizvodu i to u korist kapitala.
Sebe ne smatra euroskeptikom, već zabrinutim građaninom EU-a koji se plaši raspada, ali misli da skrivanje problema nije rješenje. Sjetio se on i dileme demokratskog glasanja ‘jedan čovjek jedan glas’ ili ‘jedna država jedan glas’, koja je došla glave i Jugoslaviju. Pomoć Slovenije Grčkoj na koju je potrošeno 300 milijuna eura i 3,7 milijardi u garancijama, njemu je sad prihvatljiva cijena (ne kaže u čijim rukama će ta pomoć završiti). ‘Ako smo ušli u neku asocijaciju, onda preuzimamo i dobre i loše strane te asocijacije’, mudar je sad Mencinger, koji nije tako zborio 1991. Sad treba strpljivo čekati izlaz iz krize ili se na nju naviknuti dok ne postane nova normalnost, a to će potrajati još desetak godina, ako ne i više, prorokuje on. Za kraj Mencingerovih analogija izabrali smo onu eura s bratstvom i jedinstvom: ‘Euro je kreiran kao politički simbol, koji sliči na jugoslavensko bratstvo i jedinstvo… Da je to normalan novac koji obavlja svoje funkcije, mislim da do krize ne bi ni došlo. Radi se o političkom projektu koji je već u početku bio loše postavljen.’ Ako dobro čitamo, Mencinger hoće reći i da je koncept bratstva i jedinstva od početka bio ‘politički simbol’, koji je kao takav bio loše postavljen. Pa, to opet opravdava slovensku secesiju.
Za razliku od ova dva ideologa slovenske samobitnosti, sociolog Rastko Močnik ovako za ‘Novosti’ sažima sličnosti i razlike ova dva slučaja: ‘Rezultati jugoslavenskih referenduma za odcjepljenje bili su uvjerljiviji od pobjede bregzita od jedva četiri posto. Homogenost jugoslavenskih referenduma upozorava da nisu sve skupine jednako glasale iz istih razloga i da su barem neke od njih pritom jako pogriješile. Slično kao sad, jugoslavenski narodi su mislili da glasaju za državu koja će biti ‘njihova’, a ustvari su glasali za državu kapitala. Englesko radništvo i stanovnici industrijskih područja glasali su protiv neoliberalizma, za koji misle da je ‘evropski’. A stvarno, on je britanski izvozni proizvod. Područja koja su dobivala najviše evropskih subvencija nadprosječno su glasala za izlazak iz EU-a, kao i područja koja najviše izvoze u EU. Slovenija, koja je imala najviše koristi od Jugoslavije, prva je počela razbijati federaciju. Škoti, poput Slovenaca, mistično povezuju svoj nacionalizam s EU-om. Pa ako je Škotska sad engleska kolonija, ako se odcijepi, bit će kolonija i u EU-u. Za razliku od nje, Slovenija je bila metropola u Jugoslaviji, a sad je kolonija u EU-u’, govori Močnik.
Ono što je slično i na čemu ovdje svi inzistiraju jest to da engleski nacionalizam dolazi do izraza kroz ekstremistički desne stranke, poput UKIP-a, kao što su se izražavali i jugoslavenski nacionalizmi, sve do fašistoidnosti, kaže Močnik. Takvu ekstremno desničarsku politiku UKIP-a podupire dobar dio radnih masa koje je, svojim preusmjeravanjem u neoliberalizam, napustila laburistička stranka. I jugoslavenske radne mase postale su plijen ekstremno desnih politika kad ih je napustio Savez komunista. Sad tu pojavu gledamo u Francuskoj, Italiji i cijeloj postsocijalističkoj Evropi.
