Izbor dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Republike Srpske o kolektivnom stanju svijesti, odnosno kolektivnim stanjima svijesti u BiH, govori sve što treba znati i zbog čega više nema ama baš nikakvog smisla njene političke elite smatrati odrođenima od stanovništva koje živi tako da uopće nije jasno kojim je čudom uopće živo. Sliku tek malo kvari Mladen Ivanić, novi član kolektivnog šefa države iz njenog manjeg entiteta, nasljednik Nebojše Radmanovića i kandidat opozicijskog bloka u RS-u. Tijesno, jako tijesno, on je pobijedio Željku Cvijanović iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata, jednu rijetko bezveznu pojavu u zemlji uzaludnih očekivanja. Da se, zapravo, moćni lider SNSD-a nije želio riješiti višestrukog srpskog predstavnika u Predsjedništvu, maloprije pomenutog Radmanovića, te da nije njegovo mjesto namijenio dojučerašnjoj, prijelaznoj predsjednici Vlade RS-a, veliko je pitanje da li bi netom završeni izbori u BiH donijeli i ovu promjenu.
Pozicija Mladena Ivanića pritom uopće nije jednostavna: ne samo da ga politički protivnici optužuju kako je izabran i bošnjačkim glasovima – što je u dubinski podijeljenoj zemlji, u kojoj rejting među biračima jedne narodnosti raste proporcionalno strahu drugih, ravno smrtnom grijehu – već u RS-u neće imati nikakvu značajniju potporu tamošnjih vlasti. SNSD je, po svemu sudeći, ostao vladajući, a kako Milorad Dodik, uz ostalo, sebe smatra vlasnikom i srpske politike u BiH i jedinim meritornim poznavateljem svih srpskih interesa od Trebinja do Bihaća, Ivanić je pred izborom između služenja njemu ili stalnog sukoba u kojem će redovno, svakih šest sati, biti optuživan za izdaju. Istina, on, predsjednik Partije demokratskog progresa, nije bez iskustva u politici – bio je član Predsjedništva Socijalističke Republike BiH i ministar vanjskih poslova u ovoj današnjoj, te predsjednik Vlade RS-a – pa je sigurno da će Dodiku s njim biti kao i njemu s Dodikom: uglavnom napeto.
Pozicija Mladena Ivanića uopće nije jednostavna: ne samo da ga politički protivnici optužuju kako je izabran i bošnjačkim glasovima, već u RS-u neće imati nikakvu značajniju potporu tamošnjih vlasti
Ako dakle izuzmemo ovog ekonomistu iz Sanskog Mosta, ostali članovi Predsjedništva, kao i predsjednik Republike Srpske, svojim novim mandatima pokazali su zbog čega je tri hermetične etničke grupe besmisleno amnestirati od odgovornosti za propast u koju kontinuirano i zajedno srljaju.
Istina, treba priznati kako pobjeda predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića među bh. Hrvatima nije nikakvo iznenađenje, ma koliko bilo razloga da se ne dogodi. Sedmi po redu čelnik te stranke koja je formirana da, kao, rješava hrvatske probleme u BiH, a zapravo ih je ili stvarala ili efikasno održavala u životu, došao je na čelo HDZ-a prije devet godina i od tada je uspio napraviti megakuću pored Mostara. I to je, manje-više, sav njegov učinak. Ono što se do 2005. smatralo problemima Hrvata, postoji u jednakoj, ako ne i goroj mjeri i danas, dok se ono što je HDZ postavio poodavno za cilj smanjuje iz godine u godinu. 'Imat ćemo izbornu jedinicu iz koje će hrvatski narod, kao druga dva naroda, birati svoje predstavnike. Na svakim narednim izborima. To je minimum minimuma koji BiH danas treba, i više nikome neće pasti na pamet da špekulira', izjavio je Čović nakon pobjede, sa istog onog mjesta sa kojeg je nekada najavljivao formiranje hrvatskog entiteta, pokretanje televizijskog kanala na hrvatskom jeziku, dok je Mostar proglašavao stolnim hrvatskim gradom. No njegov je uspjeh, da ponovimo, najviše očekivan: nakon dvostrukog eksperimenta sa Željkom Komšićem, oba puta biranim bošnjačkim glasovima, HDZ je izbore mogao izgubiti jedino da na njih nije izašao. Također, Martin Raguž, drugi od ukupno dva iole ozbiljna kandidata iz, kako se to kaže, redova hrvatskog naroda, nije u post-Komišićevoj klimi imao šansi sa konceptom prema kojem je BiH država i Hrvata u njoj i u kojoj svoj položaj mogu popraviti jedino ako je, Bosnu i Hercegovinu, poprave cijelu.
Ako se u Predsjedništvo, gdje je bio od 2002. do 2005., Dragan Čović vraća, iz istog tog Predsjedništva Bakir Izetbegović neće ni otići. Budući predsjednik Stranke demokratske akcije i sin njenog prvog lidera, dobio je oko četvrt miliona glasova, iako je imao ozbiljnu i brojnu konkurenciju, a i dalje nema političku biografiju vrijednu respekta. On je, naime, u politički život ušao kao sin Alijin, da bi se u međuvremenu enormno obogatio, pokazao nevjerojatan dar za krive procjene i, za kraj balade, pretvorio u neslužbenog izaslanika Recepa Tayyipa Erdogana za Bošnjake u trećini BiH. Nekarizmatičan i nevješt u debatama, ne baš sjajan govornik, Izetbegović je do sada trošio svoje prezime i očevo ime, što mu, za živog Sulejmana Tihića, nije bilo dovoljno da u stranci postane predsjednik, ali jeste bilo razlog da ga se drži na visokim unutarstranačkim pozicijama. Niko, naravno, nije očekivao da će on, zbog velike stranačke infrastrukture prije svega, ali i naporne koliko i uporne bošnjačke potrage za novim Alijom, doživjeti težak poraz, sasvim suprotno, smatran je jednim od favorita, ali je, na kraju, pobijedio glatko i to tako što je odbio sva televizijska sučeljavanja, dok se SDA predstavljala kao ljuta opozicija, iako je u protekle četiri godine jedno vrijeme imala svoje ministre u državnoj i sve vrijeme u federalnoj vladi, uz rezultate za koje je blago kazati kako su – katastrofalni.
Milorad Dodik, novi, a stari predsjednik Republike Srpske, njen višestruki premijer i još jedan ovogodišnji izborni pobjednik, za sebe je jednom kazao, pa više puta djelom potvrdio, da je 'glavni baja' u RS-u. Nakon što je ostao gdje je i bio, uz preko trideset hiljada nevažećih glasačkih listića, zaista zaslužuje da ga se tako naziva i doživljava. Dodik je u svojoj dugoj karijeri bio sve: i reformista Ante Markovića i fan Slobodana Miloševića i opozicija Radovanu Karadžiću i zagovornik raketiranja Zagreba iz Knina i kritičar izostanka zajedničkih akcija VRS-a i Martićevih snaga i član nekakve alternativne vlade BiH i umalo građanin Sarajeva i prvi ministar sa dva poslanika u Narodnoj skupštini RS-a i, konačno, srpski nacionalista koji javne ustanove naziva imenima ratnih zločinaca. U proteklih osam godina akumulirao je ogromnu moć, uvećao, naravno, vlastito i obiteljsko bogatstvo, podavio iole neovisne medije i, u praksi, postao nešto kao direktor i većinski vlasnik manjeg entiteta, okupivši protiv sebe i one što jedni druge ne mogu vidjeti ni nacrtane. No nije bilo dosta. Kao što nisu dosta ni katastrofalni ekonomski pokazatelji u RS-u, zapušteni istočni krajevi te regije i njeno svođenje na banjalučki kraj sa gospodarom iz Laktaša.
Eto, to je izbor građana BiH i ujedno dokaz da je sve što žive posljednjih dvadesetak godina, od kraja rata naovamo, jednostavno posljedica njihove volje izražene na demokratski način. Za žaljenje? Ni najmanje. Za zgražanje? Itekako!
