U istraživanjima javnog mnijenja godišnjeg barometra Instituta Ivo Pilar vidimo konstantno nisko povjerenje građana u institucije sistema. Ipak, s prosječnom ocjenom 5,67 (u rasponu od jedan do deset), najveće povjerenje građana uživa Hrvatska vojska. Kako to tumačite? S jedne strane imamo izraženu nevjeru u stranke (ocjena 2,49), Sabor (2,85) i politiku uopće, a s druge vjeru u represivni aparat te iste politike?
Rezultati tog istraživanja nisu različiti od rezultata u drugim zemljama. Građani u većini nemaju povjerenja u političke stranke (premda za njih glasaju) i uvijek imaju kritički odnos prema vladi i predstavničkom tijelu. Kod nas je posebnost nepovjerenje prema pravosuđu (s razlogom), a isto tako je razumljiv i odnos prema represivnom aparatu – manje povjerenje u policiju jer je prisutna u svakodnevnom životu građana, a veće u vojsku koja je iznad i izvan životnih briga i dnevnih preokupacija građana.
Primijećeno je opadanje povjerenja u Katoličku crkvu (sada iznosi 4,94). Toj instituciji vjeruje manje od pola ispitanih, što znači da ne postoji apsolutna lojalnost vjernika Crkvi. S obzirom na njezinu prisutnost u dnevnoj politici, znači li to da se Crkva sada prosuđuje poput svake druge političke institucije, a one su generalno nepopularne?
Treba razlikovati odnos prema Crkvi kao instituciji od stava prema religiji i vjeri (čak ni religija i vjera nisu istoznačni pojmovi). U Hrvatskoj prevladava ono što bismo mogli nazvati ‘etničkim kršćanstvom’ – prisutna je identifikacija nacionalne i vjerske pripadnosti. Vjera se rijetko preispituje, a Crkva kao institucija podložna je, kao i sve ostale društvene institucije, kritičkom promišljanju i političkim procjenama.
Vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj nema uvijek razloga ponositi se doprinosom svojih biskupa kvaliteti političkog života u Hrvatskoj. Crkva, prema svom naučavanju, jest sol Zemlje, ali Isus nije rekao da svijet treba pretvoriti u solanu
Politika je svaki svjesni napor da se utječe na neki od aspekata društvenog življenja. Zato je i Crkva politički prisutna i aktivna u političkom životu države. A pritom ima na raspolaganju i brojni profesionalni kadar. No zato su i vjerske zajednice podložne političkim ocjenama, osporavanjima ili pohvalama. Svojedobno je jedan hrvatski biskup izjavio da je demokracija unutar Crkve ravna herezi. Vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj nema uvijek razloga ponositi se doprinosom svojih biskupa kvaliteti političkog života u Hrvatskoj. Crkva, prema svom naučavanju, jest sol Zemlje, ali Isus nije rekao da svijet treba pretvoriti u solanu.
Pilarov barometar proveden je u aprilu i maju na uzorku od 750 ljudi (prijašnjih godina na uzorku od tisuću). Kao znanstveniku, koliko su vam takva ispitivanja javnog mnijenja, na uzorku koji je premalen da bi bio reprezentativan i podložan je manipulativnom izboru, uopće vjerodostojna? Zašto se ona na ovaj način, i od strane komercijalnih agencija i na znanstvenim institutima, provode?
Ispitivanje javnog mnijenja jedan je od izvora prihoda PR agencija, ali i znanstvenih instituta. Komercijalizacija takvih ispitivanja jedan je od mogućih uzroka njihove manje vjerodostojnosti. No ne treba zanemariti ni ideološko-političku pozadinu i usmjerenja ne samih istraživača već i pojedinih instituta. Olimpijada političkih igara kontinuirano se održava, a ne svake četvrte godine.
Vjeronauk u crkve
U svom znanstvenom radu bavili ste se sociologijom religije i sociologijom politike, a to vas je na neki način svojedobno kvalificiralo i za ambasadora SFRJ pri Svetoj Stolici. Kako vidite današnje stanje ovih znanstvenih disciplina, naročito s obzirom na recentne zahtjeve nekih bogoslovnih institucija da sudjeluju u radu filozofskih fakulteta? Je li sociologiji religije mjesto i na laičkim i na vjerskim obrazovnim institucijama? I je li to u svim tim slučajevima ista znanost?
Sociologija religije u Hrvatskoj ima tendenciju potpuno se transformirati u religijsku sociologiju. Tom se disciplinom sve više bave teolozi i sociolozi unutar pojedinih vjerskih zajednica i oni su nužno podložni ograničenjima, socijalnom nauku i dogmama svojih religijskih institucija. Sve je manje sociologa religije iz sekularnog i svjetonazorsko-religijski neutralnog miljea. Sociologiji religije jest mjesto i na svjetovnim i na vjerskim obrazovnim institucijama. U odgovoru na vaše pitanje moram reći da moja podrška ide u prilog odluci Filozofskog fakulteta o načinu i oblicima suradnje s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. I dodat ću još jedan osobni stav: vjeronauku je mjesto u župnim zajednicama, crkvama i religijskim institucijama, a ne u osnovnim i srednjim školama.
Razgovor vodimo uoči prvog sastanka, koji je održan 12. jula u Vatikanu, mješovite komisije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve o ulozi kardinala Stepinca u Drugom svjetskom ratu. Što očekujete da će se na njemu dogoditi?
Na prvom sastanku će na neki način biti ‘konstituirana’ komisija i dogovorit će se o načinu, metodama i obliku rada te o terminima sastanaka. Očekujem da će rad komisije trajati nekoliko godina. Za vjerske institucije nekoliko godina ne znači mnogo u usporedbi s vječnošću.
Kakvo značenje sav taj ‘sukob dokumentacija’, koji će strane u sporu izložiti u Vatikanu, može i treba imati za građane izvan crkvi?
Neće biti presudan ‘sukob dokumentacija’, već će, po starom dobrom običaju, odlučiti politički dogovor vrhova crkvenih institucija. Komisija će tek dati svoje mišljenje i prijedloge. Odlučit će vrhovni svećenici. Za vjernike obiju crkava to će vjerojatno biti ocijenjeno kao ‘uobičajeni kompromis’. Stepinizacija Katoličke crkve i dijela svjetovnih institucija u Hrvatskoj će se nastaviti, a kod vjernika SPC-a i nadalje će se upozoravati i naglašavati neosporna veza kardinala Stepinca s ustaškim režimom NDH. A raj je ionako – da u ovim ljetnim mjesecima upotrijebimo aktualan termin – prebukiran brojnim blaženicima i svecima.
Tko su sve nosioci te ‘stepinizacije’ Katoličke crkve, u njoj i izvan nje, i čemu ona služi?
Nema posebnih nosilaca. To su sve pripadnici profesionalnog kadra Crkve, svećenici i ostali. Ne radi se dakle ni o kakvom novom posebnom interesu. Takvo stanje duha u Katoličkoj crkvi u nas traje već desetljećima. Ulice, spomenici, osnovne škole nose ime ‘blaženog kardinala’ i tako će i u budućnosti ostati. Neće biti reakcija kao na Milu Budaka, ni od strane svjetovnih institucija ni od bilo koga.
Bilo bi pristojno i normalno za očekivati da sadašnje v.d. vodstvo HRT-a jasno, otvoreno i iskreno prizna da stoji na desnoj poziciji političkog spektra, a ne da se lažno predstavljaju kao zastupnici i zagovornici onoga što predstavlja pojam ‘javna televizija’
Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj uporno čuva i svoju profašističku struju, dok istovremeno u mnogim drugim zemljama nije tako?
Ima toga i u drugim crkvama, samo što je polemika oko toga u našoj javnosti prisutnija, kao što su i inače prisutne teme iz Drugog svjetskog rata. U većini katoličkih zajednica u drugim zemljama ti su sporovi odavno prevladani.
Redikule u zabavne emisije
S obzirom na to da se Programsko vijeće HRT-a sastaje svaka tri mjeseca, vaša sjednica posvećena raspravi o ljetnoj shemi, održana 17. maja, zasad je bila zadnja. Kao člana Vijeća tada vas je prozvao v.d. ravnatelj programa Jozo Barišić, nakon što ste intervenirali da ‘niste ni za kakve zabrane, ali da svakakvim redikulima nije mjesto na televiziji’. Optuženi ste da vam smetaju oni koji nisu vašeg svjetonazora, odnosno da biste uvodili cenzuru?
Ne smetaju me niti posvećujem osobitu pažnju etiketiranju i negativnim kvalifikacijama koje idu na moj račun. Moja pozicija i osobna samoidentifikacija jesu lijeve provenijencije. To sam uvijek i isticao, kao što sam se u čitavoj svojoj javnoj djelatnosti zalagao za pluralizam stavova i političkih orijentacija. Bilo bi zato pristojno i normalno za očekivati da sadašnje v.d. vodstvo HRT-a jasno, otvoreno i iskreno prizna da stoji na desnoj poziciji političkog spektra, a ne da se lažno predstavljaju kao zastupnici i zagovornici onoga što predstavlja pojam ‘javna televizija’. Pa eto, i dalje smatram da redikulima nije mjesto u ozbiljnim političkim raspravama na javnoj televiziji. To ne znači da ih se ne može ugostiti u odgovarajućim zabavnim prilozima i emisijama.
Dogodile su se nove smjene urednika, novinarima i suradnicima, naročito na trećim programima radija i televizije, ukinute su emisije ili su smijenjeni. Pojavio se i civilni otpor takvom razvoju događaja u obliku ad hoc inicijative Sloboda Trećima, oglasila se i inicijativa Kulturnjaci 2016, pa i Hrvatsko društvo pisaca otvorenim pismom vodstvu HRT-a, dok Hrvatsko novinarsko društvo izdaje priopćenja. Što vi kanite i možete poduzeti?
Sukladno zakonskim odredbama o nadležnostima Programskog vijeća, ono nije u mogućnosti poduzimati bilo kakve konkretne mjere, osim da kroz izričaj svojih članova podrži primjerice civilni otpor i kulturnjačke inicijative. Kao član Vijeća mogu samo izreći svoj stav (koji je, uzgred rečeno, umnogome istovjetan naznačenim inicijativama), ali Vijeće ni na što ne može obavezati urednike i vodstvo HRT-a. A i sami vidite: promjene i smjene idu dalje jer vodstvo, izgleda, smatra tu instituciju svojim zabranom.
Kakvi će biti naredni koraci u radu Programskog vijeća? Koje su teme pred vama?
I dalje ćemo u dobroj želji, namjeri i htijenju raspravljati o različitim aspektima programa HRT-a – upozoravati, kritizirati, savjetovati, hvaliti, ali, vjerojatno, bez svrhe, cilja, smisla i prihvaćanja naših primjedbi. Jedino je rješenje izmjena odredbi o nadležnostima i ulozi Programskog vijeća. Ali ne sukladno političkoj orijentaciji ministra Zlatka Hasanbegovića.
