>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Izgubljena utakmica

Najava novih otpuštanja u Hrvatskom telekomu, najvećoj telekomunikacijskoj tvrtki: Privatizacija u Hrvatskoj je sport u kojem sudjeluje nebrojeno mnogo igrača, ali uvijek pobjeđuju - Nijemci

Slušajući svako toliko vijesti o novim otpuštanjima u Hrvatskom telekomu, teško je oteti se dojmu da ima nešto prokleto korisno u činjenici postojanja takve kompanije u Hrvatskoj. Jasno, zbog toga što nas tako, jedinstveno po mnogočemu, podsjeća na to što smo sve, kao društvo, zajebali u odnosu na same sebe, onda kad smo bez otpora pristali na pretvorbu društvenog vlasništva u privatno. I sad tako sjedimo u magarećoj klupi historije i gledamo jednu po jednu smjenu radnika koji prisilno napuštaju pogone što su ih sami podigli.

Ovaj put je riječ o stotinjak otkaza, čime se masa izbačenih, kroz nekih 17 godina od privatizacije tog poduzeća, približila nadomak iznosu od osam tisuća. Bilo ih je preko 11 i pol tisuća te im fatalne 1999. godine, a sad će ih ostati oko 3.600. Ali dužni smo malo konkretnije protumačiti po čemu je HT tako idealan ogledni primjerak privatizacijskog zla, uza sve nebrojene druge firme koje su na sličan način preotete.

Prvo, sve je očitije da nije bilo sektorske izlike za privatizaciju, već je time samo zadovoljen apetit krupnog kapitala s izrazitom koncentracijom u Njemačkoj. Nije bilo priče kao s bankama koje su bagatelno prodane istih godina, uz tezu da tako s financijskim sektorom biti mora, i da to tako ide u modernom dobu. Drugo, nitko pritom nije objasnio – a sad više ni ne treba – kako to da jedna država, u ovom slučaju RH, ne smije imati telekomunikacijsku firmu u većinskom vlasništvu, a druga država, u ovom slučaju SRNJ, smije imati telekom koji će preuzeti onaj prvonavedeni.

Treće, dok je u ono predvrijeme telekom služio i raznim socijalnim te razvojnim ciljevima, nakon prodaje počeo je služiti isključivo privatnom interesu, pa je sad više nego jasno da otkazi služe samo debljanju dividende vlasnika i nikakvom apstraktnom spašavanju ili pozicioniranju poduzeća. Jer HT i dalje sjajno zarađuje, uz javnu samohvalu, i čak kreditira njemačku državu kupnjom obveznica Deutsche Telekoma, a nauštrb hrvatskih mirovinskih fondova. Četvrto, poučno je i periodično zavrtanje ruku hrvatskim političarima u posjetima Berlinu, koji tamo moraju slušati da hrvatska država ne smije graditi svoju novu telekomunikacijsku infrastrukturu, e da ne bi ugrozila interes HT-ova monopola.

I peto, a tu ćemo se i zaustaviti, iako bismo mogli unedogled, HT – kao da baš želi pretjerati u poanti – umjesto dijela otpuštenih zapošljava agencijske radnike i studente. Drugim riječima, uzima one koji koštaju manje, imaju manja prava i nemaju priliku ni dići glas protiv takve crne nepravde

1/1